Posljednjih godina sve više se u hrvatskoj civilnoj, ali i crkvenoj javnosti mogu čuti slijedeća pitanja ili prigovori: Zašto crkveni službenici u Hrvatskoj na propovijedima, u nastupima i u različitim prigodnim porukama i pismima toliko govore o zbivanja u hrvatskom društvu? Zašto javno iznose mišljenje Crkve o političkim i gospodarskim temama, o očuvanju naroda i obitelji, o iseljavanju i migracijama, o zaštiti okoliša i stanju u hrvatskom školstvu? Zašto se „petljaju“ u stvari u društvu kada to nije „religiozno – duhovno“ područje kojim se prvenstveno trebaju baviti i za što su kompetentni? Ne bi li se Crkva trebala baviti isključivo „duhovnim stanjem čovjeka“ i tako ga pripremati za vječno spasenje? Nije li u prošlosti prevladavalo upravo takvo usmjerenje Crkve koje se obično oblikovalo u rečenicu „Spasi dušu svoju“!

Odgovore na pitanje: „Zašto se Crkva bavi događanjima u svijetu?“ dao je Drugi vatikanski koncil (1962. -65.)

I danas ćete, obično ispred crkava, vidjeti križeve na kojima se nalaze podaci o tome kada su u toj župi održane misije, a na križu je obično velikim slovima napisano „Spasi dušu svoju!“. Odgovore na pitanje: „Zašto se Crkva bavi događanjima u svijetu?“ dao je Drugi vatikanski koncil (1962. -65.) u jednom od najvažnijih dokumenata Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes – Crkva u suvremenom svijetu. Cijeli dokument je posvećen odnosu prema svijetu a posebno drugi dio između ostaloga progovara o kulturnom napretku, gospodarsko – socijalnom životu, miru i opasnosti rata te o životu političke zajednice. Argumentacija je jasna: Budući da čovjek kršćanin živi u svijetu s drugim ljudima on  je kao čovjek i kao kršćanin suodgovoran za zbivanja u svijetu odnosno u konkretnom društvu u kojem živi. Pitanje je samo načina kako on to čini ili pak ne čini. To se može činiti na prikladan i neprikladan način. Ako ne čini, to jest ako se kao kršćanin ne zauzima za zdravije kulturne, društvene, gospodarske i političke odnose, tada on  kao slika Božja ne izvršava Božji plan koji dragi Bog ima sa svakim čovjekom. Takvo shvaćanje proizlazi iz Biblije jer je svijet povjeren stvaralačkoj slobodi i odgovornosti čovjeka, svakoga čovjeka, prema tome i kršćanina, i katolika Hrvata. Stoga treba naglasiti da se spasenje događa u svijetu, u konkretnim okolnostima života. „Spasiti dušu svoju“ znači biti kao kršćanin, vjernik, aktivan u oblikovanju ovoga svijeta, našega hrvatskoga društva u kojem živimo. 

Crkveni službenici ne samo da imaju pravo nego imaju obvezu govoriti o zbivanjima u hrvatskom društvu ali ne političkim govorom nego socijalnim govorom Crkve.  

Za učenje Crkve nije dilema – treba li kršćanin biti aktivan u društveno – političkom životu ili ne! Jasno je da kršćanin treba biti aktivan. Pitanje je jedino: Kako to činiti da mogu u svakom trenutku sebi i drugima pogledati u oči i kao vjernik mirne savjesti navečer zaspati a ujutro se probuditi? Danas je to činiti lakše nego što je to bilo, primjerice prije 70-80 godina. Lakše je zbog toga što odgovore na pitanje “kako” pronalazimo u socijalnom nauku Katoličke Crkve koji je stoga potrebno bolje upoznati. To vrijedi za sve: za nas svećenike, teologe, redovnike, redovnice i biskupe koji trebamo na prikladan način iznositi, ali i živjeti socijalno učenje Crkve. To vrijedi za sve vjernike laike koji se trebaju upoznati sa smjernicama koje dolaze iz socijalnog nauka Crkve, a odnose se na suodgovornost kršćana za zbivanja u društvu. Odgovor na pitanja s početka emisije glasi: crkveni službenici ne samo da imaju pravo nego imaju obvezu govoriti o zbivanjima u hrvatskom društvu ali ne političkim govorom nego socijalnim govorom Crkve.  

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.