Kartuzijanski red je bio ustanovljen na “hvalu slave Božje”, koja je u tome da kartuzijance “intimnom ljubavlju sjedini s njima samima” i da tako donesu mnogo ploda. To je inače cilj svakog kršćanskog života, no posebnost ovoga reda je u tome da nema nikakvih drugih ciljeva. K tome cilju je usmjereno svo uređenje života u kartuziji – i to zato da bi mogli “usrdnije tražiti, brže naći i savršenije posjedovati samoga Boga”, te tako dospjeti “do savršene ljubavi” (Pravila). Zato se pripadnici ovoga reda odriču svega što ne pomaže k tome jedinome potrebnome.

Samoća

Isus kaže: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”. On živi u nama svojim božanskim životom i po milosti posvećujućoj nas preobražava u Sebe. Samoća, na koju su kartuzijanci pozvani, osigurava idealne uvjete za to intimno ujedinjenje. “U samoći se naime ostvaruje veliko otajstvo Krista i Crkve, kojega odličan primjer nalazimo u Blaženoj Djevici Mariji, i koje se također u cjelini skriva u svakoj vjernoj duši, a u moći samoće se dublje otkriva” (Pravila).

Klauzura i ustaljenost

S izborom ograničenog životnog prostora (klauzure) nutarnjoj molitvi pridružuju tijelo da bi molitvom Bogu iskazali potpuno štovanje svime na što on ima pravo. Osim toga, ustaljenost na određenom mjestu (lat. stabilitas loci) je po monaškom iskustvu nuždan uvjet da bi svoje misli i osjećaje ustalili u Bogu.

Foto: Kartuzija Pleterje

Udaljenost od svijeta

“Budući da je naša ustanova potpuno usmjerena ka kontemplaciji, mora što savjesnije čuvati svoju udaljenost od svijeta. Izuzeti smo od bilo kakve dušobrižničke dužnosti, bez obzira na nužnost potrebKartuzijanci e djelatnog apostolata, kako bi mogli ispunjavati vlastitu zadaću u Kristovom mističnom tijelu” (Pravila).

Molitva

Kartuzijanci nemaju neki jedinstveni uzorak molitvenog života. Pustinjačko zvanje uključuje popriličnu slobodu i spontanost u prijateljskom odnosu s Bogom. Pored liturgijskih i drugih obvezatnih molitava, monah može slobodno crpsti iz bogate riznice katoličke duhovnosti što god mu pomaže većoj prisnosti s Bogom. Inače, u kontemplativnom životu nije toliko važno što mi činimo, već što Bog čini u nama. Zato neka se monah “navikne spokojno osluškivati srce, tako da Bog može ulaziti kroz sva njegova vrata” (Pravila).

Poslušnost

Najveća zapreka u traženju Boga je sigurno vlastita volja, vlastito “ja”. Kartuzijanci njega nastoje žrtvovati poslušnošću, koja se mora – da bi bila savršena – protegnuti i na vlastitu prosudbu. Takvo korjenito ispražnjenje samoga sebe omogućava im da se s jednostavnošću i opuštenošću djeteta otvaraju djelovanju Duha Svetoga, da se poistovjete s Božjim Sinom koji je došao da bi ispunio Očevu volju, a ujedno ih oslobađa i neuredne brige za se, te nemira i žalosti koji je prate.

Foto: Kartuzija Pleterje

Vjera

Njihov se život odvija u tami i svjetlosti vjere. U samoći mogu ući u dubinu naše vjere, koju smo primili od Crkve. Tama, u kojoj započinju svoje putovanje u vjeri, se postupno promijeni u svjetlo vjere, ako se otvore susretu s Isusom kao živom osobom te dopuste da ih potpuno obuzmu On i njegovo Evanđelje. “To što vjerujemo ne vidimo, pa ipak nam sadržaj vjere postane tako nazočan da možemo živjeti iz njega. Kada se odrečemo svega što nije u skladu s vjerom, spoznajemo dubinu i sijaj toga što živi u našim srcima”, ističu kartuzijanci.

Radost

“Koliko koristi i božanske radosti donose svojim ljubiteljima samoća i tišina u pustinji, znaju samo oni koji ih poznaju iz vlastitog iskustva. Tu se krjepki ljudi mogu sabrati u sebi koliko žele i u sebi ostati; marljivo gojiti klice kreposti te se sretni hraniti s rajskim plodovima. Tu zadobiju ono oko, kojega jasni pogled s ljubavlju ranjava Zaručnika; oko koje je – čisto i bistro – zagledano u Boga. Tu svetkuju u razgibanom mirovanju i počivaju u umirenom djelovanju. Tu dijeli Bog svojim atletima željenu plaću za naporni boj: mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom” (Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskog reda).

Izvor: Kartuzija Pleterje