Izvrsno čuvana tajna

Izaziva dubok dojam Marijina tajna nakon navještenja. Biti Majom Mesijinom, i to na čudesan način…ta je činjenica kadra osjećajno izbaciti iz ravnoteže svaku osobu. Teško je podnositi tako golem psihološki teret, u samoći i šutnji. Ako mlada Marija čuva tu tajnu u potpunoj tišini, onda se nalazimo pred jedinstvenim slučajem ljudske veličine, čije je okolnosti vrijedno pažljivo raščlaniti.

Marija nije nikomu kazala tajnu djevičanskog utjelovljenja.
Nije kazala Josipu (Mt 1, 19)
Nije ju kazala Elizabeti. Kada je Majka stigla u Ain Karim u Zaharijinu kuću, Elizabeta je već znala tajnu, barem temeljnu tajnu; ne znamo je li znala pojedinosti. Čim je otvorila usta da reče „shalom!” (mir s tobom), Elizabeta plane kličući i čestitajući.
Nazarećani nisu nikada doznali kada je Isus bio začet. Da su to bili doznali, cijeli život bio bi kratak da mu to predbace u lice i širenje klevete ne bi nikada prestalo. To bi jamačno Sinu mnogo više škodilo nego Majci.

Kad se Isus predstavio u nazaretskoj sinagogi kao očekivani Mesija, Nazarećani su se „prenerazili, razljutili na nj” (Mk 6, 3). I Luka veli da su ga protjerali poput psa s kamenjem u ruci i odveli na rub brijega da ga strmoglave i ubiju (Lk 4, 28 – 30). A Matej dodaje da su Nazarećani u ovoj istoj prigodi govorili sve najgore što su znali da ga ponize: da nije ni više ni manje nego oni, da je jednostavno sin jednog drvodjelca i da je on isti sam drvodjelac, da mu je majka obična, siromašna seljanka, da nema naobrazbe, da je neznalica u Svetom pismu, i konačno, ovdje se poznajemo svi… (Mt 13, 53 – 58).

Tako su oni bijedni ljudi govorili sve što su gore znali protiv njega da bi smanjili Isusov ugled. Nisu znali više. Pa dobro, da su Nazarećani i najmanje sumnjali da Isus nije bio pravi sin Josipov, kako bi mu ovom prigodom predbacili u lice u svojemu pučkom dijalektu onu najuvredljiviju riječ: „harufa” („sin obeščašćene”).

Iz evanđeoskog izvješća zaključuje se da Marija nije nikomu priopćila svetu tajnu, pa, čini mi se, ni vlastitoj majci. Da je rekla majci, vjerojatno je da bi ova bila ispripovjedila npr. drugoj sestri u povjerenju, i tako bi nakon nekog vremena tajna izbila na vidjelo. A pogotovo u jednom gorskom mjestancu gdje svi znaju ono što se priča.
Osobe, kao Šimun i Ana, koje je Duh Sveti rasvijetlio i koje su proročki navijestile sudbinu Isusa i Marije, nisu bile obavještene, kako se može zaključiti iz svega rečenog, o djevičanskom začeću. S druge strane, Isus u evanđelju pred javnim mišljenjem nastupa kao sin iz redovitog braka.

Sve ovo naznačuje da tajna nije izišla iz usta Marijinih. Majka se skrila sa svojom tajnom u tišinu svoga srca. Odalečila se od javnog mišljenja; nije joj bilo stalo „što će drugi reći”, predala se Očevoj volji i ostala mirna.

Jakost u intimnosti

U okolnostima u kojima se nalazi Marija nakon navještenja svaka bi se žena dala zavesti osjećajnim zanosom.
Milijuni su žena u Izraelu, od Abrahama, a osobito od doba Kraljeva do Marije, snivale zlatni san: biti Mesijina Majka.
Još više, u Izraelu se širila narodna legenda prema kojoj je svaka žena koja je rodila postajala neupravno dionik slave budućeg Mesije. Znači, svaka izraelska majka sudjelovala je, pa bilo to iz daljine vjekova, u Mesijinu materinstvu.

Kao posljedica ovog pučkog mita pojavilo se u Izraelu potpuno preziranje djevičanstva i veliki strah pred neplodnošću, jer su obje stvarnosti priječile ženama ulazak u mesijansku slavu. Najveći neuspjeh za ženu značilo je ne udati se, a najveće poniženje: ne moći imati djece. Stotine tolikih neplodnica u Bibliji(kao Sare, Ane, Elizabete…) suze Heftine kčeri „koja je oplakivala svoje djevičanstvo u gorama izraelskim” (Suci 11, 38) – nisu drugo nego jeka ovog pučkog vjerovanja.

E pa dobro, u ovaj čas naviješta se Mariji da će se onaj čarobni san, koji su snivale mnoge žene u Izraelu, ispuniti upravo sada – u njoj. I, osim toga, da će se ostvariti na čudesan način, posebnim posredovanjem Božjim. Marija kao misaona i obaviještena žena postala je svjesna toga što znači navještenje.

Ako neka žena ne posjeduje izvanrednu duhovnu zrelost, ona u danim okolnostima nije sposobna vladati svojim osjećajima, ne može odmjeriti veličinu uzbudljivih vijesti, izdaju je živci, savija se pred osjećajima, traži utjehu, plače, priča i razlijeva se. Ako je Marija sposobna šutjeti i ne priopćiti nikomu ništa, potpuno sama noseći teret tako goleme tajne, znači da se nalazimo pred „stvarnom gospodaricom same sebe”.

Koje bi se, onda psihološko tumačenje moglo dati, osim milosti, ovoj duhovnoj snazi Marije?
Prije svega, Marija je kontemplativna osoba koja pozorno razmišlja. Svaka osoba te vrste posjeduje veliku zrelost duha. Kontemplativac je osoba zanesena i očarana od Nekoga. Stoga onaj koji ushitom promatra, nikada nije „kod kuće”, tj. sa samim sobom, uvijek „na izlazu”, u stanju seljenja, gleda prema Drugome. U duhovnom gledaocu živi neki „Ti”, netko „Drugi”.

U duševnim znanostima sposobnost diviti se drugima i narcizam ili zaljubljenost u sebe stoje u suprotnosti. Ako se kontemplativac uvijek nalazi u pokretu „prema“ Drugomu, bez ikakva odnosa prema sebi, onda on nema ništa od narcizma. U onom biću u kojem nema nikako narcizma, isto tako ne postoji ni infantilizam, nego posjeduje potpunu zrelost. Njegovi postupci nose oznake stvarnosti i mudrosti. Ne uznosi se uspjesima, niti je potišten porazima. Ništa ga ne pobjeđuje, nego je gospodar samoga sebe.

Budući da je Marija kontemplativka, posjeduje tu duhovnu snagu. Dovoljno je da razmotrimo njezin hvalospjev „Veliča“. Čitava Marija jest harfa koja treperi, gleda na Gospodina. U tom hvalospjevu Majka ne spominje sebe. Samo se usput sjeća sebe, i to da izjavi kako je ona „male vrijednosti“.

Marijina je pjesma na isti način „zadivljena“ i kontemplativna kao i Psalam 8: „Gospodine, Bože naš, divni li je Ime Tvoje po svoj zemlji!“. U suzvučju je s Pavlovim riječima: „O dubino bogatstva, mudrosti, znanja Božjega! Kako su nedokučive tvoje misli i tajnoviti Tvoji putovi!“ Cijeli „Magnificat“ može se sažeti u ovo: „O Elizabeto, kako je veličanstven naš Bog!“.

Zadivljenoj ženi kao što je Marija nisu važna osobna pitanja niti je ona pokreću. Jedino što ima vrijednost jest Božja volja, Božje stvari.

Živi daleko od svake koristoljubivosti. Ono što misle drugi o njoj, vijesti izvana, ne mogu je ganuti niti potresti njezin duhovni život. Nalazi se izvan i iznad osjećajne labilnosti (prevrtljivosti). Ne obaraju je prevrtljivosti, ne uznose je pohvalne riječi. Odatle proizlazi Marijina jaka duševna stabilnost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Marijina šutnja” Ignacia Larranage u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Knjigu možete nabaviti u Knjižari sv. Antuna, Kaptol 6, u Zagrebu.