Kurdistan je planinsko-visoravna geografska i kulturna regija Bliskog istoka naseljena Kurdima. Ovaj najbrojniji narod na svijetu bez vlastite države nastanjen je na prostorima istočne Turske, sjeveroistočnog Iraka, sjeverozapadnog Irana i sjeveroistočne Sirije.

To je ono o čemu sam maštao!

Priča koju je s nama podijelio varaždinski putopisac Damir Vujnovac smješta nas u malo iransko planinsko selo Bolbar nekoliko kilometara od granice s Irakom, miran gorski dom tamošnjih stanovnika do kojega nije lako stići. Evo kako opisuje svoj dolazak u planinu: „Da bi se iz centralnog Irana došlo do sela Bolbar putuje se 23 sata.  Prvo 11-12 sati noćnim autobusom, potom minibusom i na kraju nekoliko sati serpentinama preko planina. Kad smo stali iznad sela vidio sam prizor koji sam gledao na slikama; to je ono o čemu sam maštao! Što se tiče prirode oni kažu da svoje oči umivaju pogledom na te planine. To je poetski rečeno, ali je stvarno tako, jer kudgod se okrenete planine su oko vas, sve je zeleno i oblaci samo što ne dodiruju vrhove kuća.“

Kurdistan – Vožnja minibusom / Foto: Damir Vujnovac

Život u Bolbaru

Život je u ovom planinskom selu uistinu polagan; mjesto je malo, zna se tko su njegovi stanovnici, stoga i ne čudi da je svaki putnik ovdje vrlo brzo uočen i na poseban način primljen. Kao gost iz Hrvatske, ali i kao varaždinski susjed Branka Ivankovića, trenera nogometnog kluba Persepolis iz Teherana koji je tamo napravio izniman sportski uspjeh, Vujnovac je bio uistinu poseban gost u selu Bolbar. Planine i udaljenost od ostatka svijeta, naime, ne umanjuju interes za najvažniju sporednu stvar na svijetu, pa tako preko nogometa većina stanovnika i zna za Hrvatsku, a djeca znaju nabrojati sve igrače naše reprezentacije.

Selo Bolbar – Kurdistan/Iran / Foto: Damir Vujnovac

Uz to, tumači, naš sugovornik, „iznenadilo me da igraju i odbojku. Možda sam očekivao svašta, ali ne i da tamo popodne kad nastava završi, na igralištu jedne od dviju škola počinje odbojkaška utakmica u kojoj sudjeluju i školarci i odrasli koji se vraćaju s posla kući, pa u radnom kombinezonu nakon kamenoloma igraju odbojku ili nogomet, sjede, piju čaj, razgovaraju i ne idu mnogo izvan svoje regije. Vrlo često spakiraju ruksak s čajnikom ili posudom za hranu koju će podgrijati u planini; zapale vatru pokraj potoka u kojemu se možete umiti, ali i napiti vode, probao sa eto! Od te vode skuhaju čaj i sjede gledajući divne planine Zagrosa na 2 i pol tisuće metara nadmorske visine.“

Crni čaj s pogledom na Zagros / Foto: Damir Vujnovac

Crni čaj s pogledom na planine

Zanimljivo je i kako stanovnici Bolbara ispijaju svoje svakodnevno piće – crni čaj! Čaj se, naime, brzo skuha, potom ga natoče u šalice na tanjuriću, a zatim iz šalice dio uliju u tanjurić te ga iz tanjurića popiju. Zašto? Čaj treba popiti što prije, pojašnjava nam Damir. Nemaju običaj dugo sjediti uz jelo i piće, već na brzinu pojedu, popiju, a zatim razgovaraju. Čaj ne šećere u šalici, već kocku šećera stave među sjekutiće i potom piju. Uz to koriste i kristalizirani šećer na štapiću, najčešće aromatiziran cimetom, vanilijom ili šafranom, i to je jedino što će rastopiti u čaju.

Pješački most – Kurdistan / Foto: Damir Vujnovac

Uz priču o bistrim i pitkim planinskim rijekama i potocima, pa čak i onima koji teku ulicama sela kad se topi snijeg u planinama, Damir nam je prepričao avanturu prelaska preko pješačkog mosta iznad prilično živahne planinske rijeke, jer bio je kraj travnja kad se led i snijeg topi na vrhovima planina. „Četiri sajle, dvije gore dvije dolje, a ostale povezane žicom i tu i tamo pokojom daščicom… sve je dobro dok ne dođete na sredinu, ruksak na leđima, težište visoko, nema sigurnosnih sajli, njiše se s amplitudom od nekoliko metara lijevo-desno, pa se čovjek sjeti i polovice svog života i vrti u glavi što ako završim dolje.“

Ples u minibusu / Foto: Damir Vujnovac

Lijepa sjećanja s prašnjavih cesta Kurdistana

Na povrataku iz Bolbara u središnji dio Irana Damir Vujnovac u starom je minibusu doživio, pak, najveće iznenađenje. Na poziv ljubaznih žena iz stražnjeg dijela autobusa proveo je nekoliko sati uz ciku i smijeh slijepih igračica golbala, igre namijenjene slijepim osobama, koje su večer prije pobijedile protivničku ekipu te su se radosne vraćale kući. Vesele od cijele te situacije ustale su, pustile glazbu i počele plesati između sjedala, a u trenutku kad bi minibus stao i kad bi ušla neka nova osoba, svi bi sjeli i ušutjeli; čim je putnik izišao van zabava se nastavila, opisuje naš gost nadrealnu vožnju autobusom prašnjavim cestama Kurdistana.

Kurdska djevojčica / Foto: Damir Vujnovac

‘Djeca Kurdistana’

Na brojnim putovanjima Bliskim istokom Damir Vujnovac s posebnom pažnjom doživljava radost i spontanost djece te je i s ovog putovanja ponio mnoga lijepa sjećanja koja je ukoričio na stranicama svog drugog putopisa za djecu pod nazivom ‘Djeca Kurdistana’. Vedre priče o djetinjstvu kurdske djece griju ga i danas kada se prisjeća njihove igre u prirodi, druženja jednih s drugima, neizostavnog nogometa, njihove radoznalosti, razgovora i smijeha. „Uz glasni smijeh za školskih odmora, radoznalo se gleda tko je sve u hodniku škole, kad se iz kuće istrči van radoznali su pogledi usmjereni prijateljima koji čekaju na igralištu. Divna je i njihova želja za učenjem stranih jezika ne bi li još više toga saznali od rijetkih posjetitelja njihovog netaknutog kutka planinske prirode“, piše na stranicama svog putopisa.

Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: