U dogovoru s franjevcima iz Pazina, prenosimo isječke iz e-duhovnih vježbi 2020. “Na putu sa sv. Franjom”.  Ako već niste, svakako preuzmite mobilnu aplikaciju e-duhovne vježbe za Android i iOS.

Priprema

Vidiš čovjeka u nevolji. Jako trpi. Umire. Želiš mu svim srcem pomoći, a ne znaš kako. Osjećaš se nemoćnim i misliš: „Više tu nitko ništa ne može učiniti.“ Međutim, život ti stavlja na put ljude koji misle da je uvijek moguće nešto učiniti pa makar ne znam koliko se nemoćnim osjećao. Uvijek je moguće nešto učiniti. Ako je to nešto s ljubavlju učinjeno, nikada nije malo. Uvijek je veliko i vječno. Tek kad shvatiš da si sam ljubljen, tek ćeš tada moći i sam darivati ljubav. Znaš li da te je Bog prvi uzljubio? Ne moraš ovu ljubav najprije zaraditi. On te ljubi bez preduvjeta. Ljubi te unatoč tvojoj nesavršenosti. Njegov blagoslov ne dolazi po tvojim zaslugama, niti je tvoj ispravan život razlog Njegove ljubavi. On odavno zna sve što ti je potrebno i sve ti to daje iz čiste ljubavi. Ne moraš za to moliti niti prosjačiti. I u bolesti i trpljenju, u slabosti i poteškoćama pomaže ti da iz svega učiniš ono najbolje što možeš. Samo mu otvori svoje srce, svoje misli, svoje nade i svoje čežnje.

Čitanje

Iz Evanđelja po Luki (Lk 23, 26 – 28)

Kad Isusa odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: „Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.“

Razmatranje

Bilo je sigurno dosta ljudi, posebno žena, koje su plakale i suosjećale s Isusom dok je sav izranjen nosio teški križ. Vjerojatno su mislili da se tu više ništa ne može učiniti. No jedna se osoba nije mirila s tim da se više ništa ne može učiniti. Vjerovala je da se uvijek može još nešto učiniti. Uzela je rubac i između vojnika hrabro dotrčala k Isusu da svojim srcem ublaži bol njegova srca, da mu kaže da nije sam na tom putu i da mu izvana otare njegovo krvavo i popljuvano lice. Puno je više učinila od onoga što se može samo izvana vidjeti i naslutiti. Ljudi su vidjeli izvana samo rubac, ali spoznaju ljubavi u njezinu srcu mogli su samo rijetki naslutiti. Nije se mirila s ustaljenom slikom života – da se više ništa ne može učiniti. Jedna od rijetkih koja je imala pravu, istinitu sliku o životu i suživotu i zato je s pravom nazvana Veronika (vera icona – prava slika), osoba koja u srcu gaji istinitu sliku o Životu. Isus joj je to samo potvrdio utisnuvši sliku Života na rubac koji mu je pružila. U slici na rupcu ogledala je svoju dušu.

Franjo je mogao mirno i suosjećajno kazati kako je bolest gube neizlječiva i da su ti ljudi osuđeni na smrt u kratkomu vremenu. Tu se ne može više ništa učiniti. Međutim, on se nije mirio s tom pogrešnom slikom o životu. Poput Veronike spoznao je pravu i istinitu sliku o životu koja glasi: „Uvijek mogu učiniti nešto za onoga koji trpi i koji je osuđen na smrt i to ću učiniti odmah.“ U njima ne gleda osobe osuđene na smrt nego Krista patnika komu otire krvavo lice. Koliko je god on pružio gubavcu, gubavac je njemu dao puno više. Bog se ne da darom nadmašiti. Najbolje sebi pomažemo, pomažući drugima.

Franjo je poput Šimuna podmetnuo rame pod Crkvu, Zaručnicu Kristovu, koja se rušila. To iščitavamo iz sna pape Inocenta III., koji je sanjao kako se Lateranska crkva (katedrala svijeta) ruši i vidi u snu kako dolazi Franjo i podmeće svoje rame i spašava je od rušenja. Franjo je darovao svoje rame a od Krista i preko njegove zaručnice Crkve dobio sve i na Kristovo rame oslonio svoj život. Čini se kako je Franjo taj koji je pomogao Kristovoj Crkvi, a istina je da je Krist preko ramena svoje Crkve, kao Dobri Pastir, ponio Franju na tim ramenima i radosno ga pronio kroz povijest i odnio u vječnost.

Molitava

Gospodine, kad mi život pruži prigodu da podmetnem rame pod križ suputniku u potrebi, otvori mi oči da u njemu vidim Tebe i da ne umišljam kako ja nešto više činim od onoga što sam dužan učiniti. Pomažući njemu, daj da shvatim da on više pomaže meni. Kad podmetnem svoje rame, daj mi da vidim kako moj život počiva na Tvome ramenu, ramenu moga Dobrog Pastira.

Pripremio: fra Stanko Mabić, OFM