U kulturološkoj javnosti i među kršćanima nedovoljno se zna o povijesti ikonopisanja. Čak postoje predrasude o ovom izvornom kršćanskom rukopisu u slikarstvu kojim se služe rijetki umjetnici nadanuti Božjom Riječju. Stoga je gostovanje akademske slikarice Silvije Metzger na Festivalu Ars Sacra u Osijeku izazvalo posebnu pozornost. Ova autorica pedesetak ikona svoj je interaktivni govor s publikom, izlaganje i promišljanja o kršćansko-umjetničkog simbolici u ikoni potkrijepila virtualnim prikazom riznice primjera ikonopisa te izravnim upoznavanjem s nastajanjem ikone na vlastitom primjeru ikonopisanja.

„Zahvalna sam na prilici predstaviti ikonu i ikonopis, kršćansku umjetnost koja je, nažalost, na našemu području u Slavoniji zaboravljena i zanemarena iz više razloga, povijesnih prilika/neprilika, nezanja, ali i predrasuda. Vama želim pokazati da je ikona i danas vrlo aktualna diljem svijeta“, rekla je Metzger. Istaknula je da je ikona nastala u prvim stoljećima, razvijala se, preživjela progone kroz ikonoklazam, produbljivala se kroz dogme i kanone te se nastavila širiti u svijetu sve do danas. Zahvaljujući kanonu/pravilima, koji služi umjetnicima kao smjernica i pomoć, a ne nešto što bi ih sputavalo, očuvan je duhovni aspekt i strahopoštovanje koje ikona izaziva.

Predavačica je istaknula da je očuvanje tradicije ikonopisa jako važno jer je ikona bogatstvo koje se prenosi s koljena na koljeno  i upravo zahvaljujući tome ikona i danas ima liturgijsku, dogmatsku i odgojnu ulogu. Ikonopis nije samo tradicionalno prepisivanje srednjovjekovnih primjera, već umjetnici i danas pišu ikonu u molitvi i razmatranju. Prateći kanon i poštujući tradiciju stvaraju nova djela i unese u ikonu svoj vlastiti doprinos, čineći ikonu aktualnom u suvremenom svijetu. Svoj govor potkrijepila je opisom radova suvremenih europskih ikonopisaca među kojima su: Greta Lesko iz Poljske, Ivana Demchuk i Sergii Radkevich iz Ukrajine, Bojan Miljković iz Srbije i Marko Rupnik iz Slovenije.

Tijekom susreta rečeno je da „autentični ikonopisac živi sakramentalno, posti i moli“, a diskutirajući s publikom o nevidljivom poticaju nastajanja ikone, Metzger je otkrila sljedeće: „U ikoni je naglasak na poruci i cilj je potaknuti promatrača/molitelja da se umno angažira! To znači da razmatra, moli i razgovara s osobom prikazanoj na ikoni. To je kanon! Osim ikone, pravila postoje i za ikonopisce. Ikonopisac mora biti vjernik, odnosno mora imati poziv od Boga za slikanje, potrebna mu je Božja milost i izrađuje ikonu u molitvi i sabranju! Od autentičnog ikonopisca se zahtijeva redovit sakramentalni život, post i molitva! On služi kao Božji alat i želja mu je Božja slava i čast, a ne vlastita. To je i razlog zašto na ikonu ne smije potpisati svoje ime i što su autori ikona nepoznati.“

Samozatajna slikarica upoznala je posjetitelje i sa pravilima ikonopisanja – troslojnom slikanju od najtamnijeg prema svjetlijem, na pripremljenoj/prepariranoj lipovoj dasci, uporabom jajčane tempere (pigment u prahu uz dodan žumanjak), a mogu se koristiti zlatni ili srebrni listići, primjerice zlato simbolizira Boga Oca, svetost. Uz izlaganje pokazala je fotografije 15-tak nedovršenih ikona u koracima nastajanja ikonopisanja. Mlada osječka slikarica S. Metzger volonterka je zauzeta u Katoličkoj udruzi Veronikin rubac. Uz brojne izložbe održala je radionicu ikonopisanja i izložu u osječkoj župi Uzvišenja sv. Križa čiji je plod bila izložba 25 ikona polaznica.