Prema novozavjetnim je svjedočanstvima jasno da Blažena Djevica Marija nije pripadala krugu Dvanaestorice koje se smatra Isusovim učenicima u najužem smislu tumačenja učeništva. No, isto je tako jasno da se istinsko učeništvo u tim svjedočanstvima ipak shvaćalo u malo širem određenju.

Isusovim se učenikom (grč. μαϑητής, lat. discipulus) smatralo onoga koji na temelju Isusova poziva stupa s njim u osobit i intiman odnos životnog i sudbinskog povjerenja i zajedništva koje uključuje nasljedovanje, kao i zajedništva poslanja, koje uključuje da se primljeni Isusov navještaj o Božjem kraljevstvu dosljedno životom čini djelotvornim i kao takav prenosi dalje.

Za istinsko je učeništvo važno da učenik životom slijedi učitelja!

Učeništvo je prije svega blizina, osobno prepoznavanje, intima koja proizlazi iz suživota s učiteljem. Ta se dimenzija očituje kao potreba da se trajno boravi u Isusovoj blizini i s povjerenjem sluša njegove riječi. Tipična slika te dimenzije učeništva jest Martina sestra Marija koja sjedi do nogu Isusovih i oduševljeno upija njegovu riječ (usp. Lk 10,38-42).

S druge strane, za istinsko je učeništvo važno da učenik životom slijedi učitelja te se, ne samo iz njegova priznanja učenikom, nego prije svega iz njegova života prepoznaje i učitelj i njegov nauk. Tog se zahtjeva drži i Isus kada jasno obznanjuje svojima da ne može svatko biti njegov učenik (usp. Lk 14,26-27.33; Mt 10,37). Jasno je da sami priziv nekoga na pripadnost Isusu još ne znači da je ta pripadnost istinska i stvarna.

“Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!’” (Mt 7,21-23). Uz osobnu privolu i želju da se bude istinskim učenikom, potrebna je dakle i životna potvrda koja je kriterij da sâm Isus nekoga prepozna i prihvati za učenika.

Isus od svojih učenika traži da slušanjem i izvršavanjem riječi posvjedoče mudrost života!

U prispodobi o deset djevica (usp. Mt 25,1-13) Isus će potencirati tu razliku govoreći o pet mudrih i pet ludih djevica. Za razliku od ludih djevica, koje su slika onih koji se nazivaju učenicima, ali to stvarno nisu, te zbog toga moraju čuti “Zaista, ne poznam vas!”, Isus po životu poznaje svoje istinske učenike i njega poznaju njegovi (usp. Iv 10,14). Isus, dakle, od svojih učenika traži da slušanjem i izvršavanjem riječi posvjedoče mudrost života koja je prava oznaka istinskoga učeništva (usp. Mt 7,24-27; Lk 6,46-47).

Može se reći da se istinsko učeništvo očituje na dvije razine: prva je razina nutarnjega povjerenja u Isusovu osobu i njegovu riječ, a druga je dosljednost života koja proizlazi iz tog povjerenja i očituje se u odvažnosti da se vlastiti život založi i upotrijebi za istinu Božje riječi kojoj se povjerovalo.

Takav, iako radikalan nutarnji stav prianjanja uz Isusa i njegov nauk, kao i životno nasljedovanje koje se očituje u promjeni načina života, ne mora se u isključivom smislu odnositi samo na skupinu onih koji su ostavivši svoje obitelji i dotadašnji način života išli za Isusom i izbliza ga slijedili, nego ga je moguće primjenjivati i u širem smislu riječi, kako to o prvoj kršćanskoj zajednici na više mjesta svjedoče već Djela apostolska (osobito Dj 11,26).

Izvor: Pehar, Marija. “Djevičanska majka – učenica. Učeništvo kao mariološka paradigma.” Bogoslovska smotra 84, br. 4 (2014): 769-786. Dostupno na poveznici.