Sveti Antun opat, kojega cijela Crkva slavi na današnji dan, rođen je u vrijeme progona cara Decija, oko 250. godine. O njegovu životu znamo ponajviše zahvaljujući životopiscima sv. Atanaziju, sv. Jeronimu i Augustinu. Antun je podrijetlom iz Kome u srednjem Egiptu. Bogatstvo i plemenitost njegovih roditelja bili su dobra podloga za Antunov napredak u mudrosti i duhovnom životu, pa su ga mnogi tražili savjet. Takav je ugled imao jer se neprestano hranio čitanjem Svetoga pisma koje ga je sve više pozivalo na savršenost. U dobi od 18 ili 20 godina ostao je bez roditelja i morao se brinuti za kuću i sestru. U jednoj službi Božjoj, nedugo nakon smrti roditelja, čuo je svetopisamsku riječ: ‘Ako želiš biti savršen, prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me i imat ćeš blago na nebu!’

Antun je to doslovno poslušao i proveo u djelo. Imanje koje je naslijedio dao je suseljanima, ostatak prodao i novac razdijelio potrebnima, a samo je dio ostavio sestri. Potom je čuo riječ: ‘Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan!’ Na taj odlučni poziv Božji odgovorio je time da je sestru povjerio pouzdanim djevicama na odgajanje, a sam se posvetio asketskom životu. Molio je i izgrađivao se u duhu. Ljudi su ga cijenili i u njemu gledali Božjeg prijatelja. Voljeli su ga kao brata i sina.

Tko se zaputi na Božje putove, zlo ga kao teškog neprijatelja želi omesti. Tako je i sveti Antun pustinjak imao teške napasti tijekom dugih 20 godina, ali je kao pravi nasljedovatelj Isusa Krista, Pobjednika zloga, sve nadvladao i zablistao slavom pravednika. Kad je car Maksencije napao kršćane, Antun je otišao k njima ohrabriti ih. Začudo, nitko se nije usudio dirati toga Božjeg čovjeka. Antun se godine 311. vratio u pustinju, ali više nije bio sam. S njim su došla i druga braća, željna živjeti poput njega. Doskora ih je bilo oko 6000. Tako je Antun, i ne htijući, postao patrijarh monaštva. Umro je 356. godine, u dobi od 105 godina.