Posljednje godine kršćanskih progona proživljavao je papa Marcel Prvi kojega Crkva danas slavi. On nije dočekao 313. godinu koja je donijela konačno priznanje slobodnog ispovijedanja katoličanstva. Umro je shrvan mukama 309. godine. Na poticaj svetoga pape Marcela, rimska gospođa Lucina učinila je Crkvu baštinicom svojih velikih dobara. To je svetom papi omogućilo da se pobrine za vjernike kojih je u Rimu iz dana u dan bilo sve više i više.

Rimska vlast, na čijem je čelu bio car Maksencije, nije mogla mirno gledati da, uz tolike progone, kršćana ima ipak sve više. Jedina je mogućnost, kako su oni mislili, bila udariti po pastiru da se ovce razbježe. Stoga je papi Marcelu zaprijetio najtežim mukama ako se ne odrekne papinske službe i ne žrtvuje idolima.

Papa se nije pokolebao. Najprije je bio izložen prisilnom radu, poniženjima i drugim nevoljama. Smrt ga je oslobodila svih tih muka, a Gospodin za kojega je trpio, ispunio je svoje obećanje dano u Govoru na gori: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je Kraljevstvo Nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima!’

Blažena Lucina na današnji je dan pokopala tijelo svetog pape Marcela u grobu Priscile na Salarijskoj cesti.