Po 29. put rijeka hodočasnika, vjernika iz svih triju velikogoričkih župa, hodočasti izreći zahvalu Majci Božjoj jer je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja. Euharistijsko slavlje u 18:00 sati u crkvi na otvorenom predvodit će prečasni Domagoj Matošević, rektor svetišta Majke Božje Bistričke. Kako je bilo prošle godine na hodočašću pročitajte u hodočasničkom dnevniku.
Izlazim iz kuće oko 4.30. Mrak je, no zanimljivo je da je promet glavnom cestom kroz Veliku Goricu kojom se ide prema Sisku takav kao da je sedam sati. Rano je subotnje jutro našeg 28. velikogoričkog zahvalnog pješačkog hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj. Autima pristižu hodočasnici iz župa Velikogoričko-odranskog dekanata kao i iz susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba. Ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije okupljaju se vjernici svih dobi. Tu su i moji zemaljski anđeli čuvari s. Ljubica Josić i s. Katarina Jakovljević, redovnice iz Družbe sestara Kraljice svijeta, koje će mi pomagati ne samo u naporima puta već će s. Katarina fotografirati i ustupiti mi svoje fotografije baš kao i moja draga prijateljica učiteljica Snježana Nikolić. Uz pomoć nekoliko mojih i brojnih njihovih prelijepih fotografija svi čitatelji HKM-a moći će biti dionici ovog hodočašća.
Raduje me što je hodočasnike došla ispratiti i moja mama. Ona ne može s nama, ali će nas mislima i molitvom pratiti i na taj način biti s nama, baš kao i brojni naši župljani koji zbog starosti i bolesti ne mogu hodočastiti. Tako je to bilo i na prvom hodočašću 1992. Uskoro pristižu s križem i zastavom naše župe Navještenja Blažene Djevice Marije i oni koji su zaduženi za organizaciju.
28. velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj / foto: Marija Kirinić
Stižu i naši velikogorički svećenici – župnik župe blaženog Alojzija Stepinca vlč. Luka Brešić i, odgovoran za sve tijekom hodočašća, naš župnik vlč. Norbert Ivan Koprivec. Nakon kratkih župnikovih uputa, molitve i blagoslova krećemo po mraku kroz Rakarje prema Kobiliću i kapeli Majke Božje Karmelske.
Od ranih sati temperatura je visoka i nije nam potrebna topla odjeća. Osvrćući se primjećujem da nas je mnoštvo.
Prema najavama bit će vruće i sparno. Uz Božju pomoć, idemo! Približavamo se Kobiliću. Zvonima s kapelice Majke Božje Karmelske dočekuju nas u Kobiliću gdje molimo Angelus. Priključuje nam se grupa hodočasnika. Nakon molitve odmah krećemo dalje jer pred nama je put od 42 kilometra.
Molimo krunicu svi zajedno, deseticu po deseticu, radosna pa žalosna otajstva. Imamo razglas koji doseže bar do polovine hodočasnika. Još uvijek ne znamo koliko nas je no rijeka je to hodočasnika. U srcu nosimo zahvalu. Polako sviće zora.
Prisjećam se – prije 28 godina, 3. rujna 1991., naš je župnik Josip Frkin dao zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala naš grad a mi vjernici zavjet smo ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Na kraju tog zavjetnog zahvalnog hodočašća neki su pitali župnika Frkina hoće li se hodočastiti i nagodinu. I tako je naše Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo tradicionalno. U mislima me prekidaju drage prijateljice Snježana i Verica koje susrećem svake godine na ovom hodočašću. Korak po korak i dolazimo do Ščitarjeva.
Na ulazu u mjesto dočekali su nas konjanici – mladići obučeni u uniforme kakve su nosili vojnici rimske Andautonije i prate nas do središta mjesta.
Vjernici župe svetog Martina u Ščitarjevu, kako je to jedne godine o našem hodočašću napisao velečasni Aleksandar Vujsić dok je bio našim kapelanom, dočekuju nas zajedno sa svojim župnikom ‘uvjereni da kroz njihovo mjesto prolazi sam Gospodin u liku hodočasnika’.
Kao i brojnih godina prije pripremili su nam bogati doručak. Na prepunim stolovima svatko pronalazi nešto za sebe. Tu su pečena jaja, hot-dogovi, kolači, krafne, domaće gibanice od maka i oraha, jabuke, banane, topli napitci i rakija, voda koju ćemo ponijeti sa sobom, a sve se nudi hodočasnicima s osmjehom na licu.
Dobrotom ščitarjevskog župnika Stjepana Tenšeka doručkujem i odmaram na župnom dvoru u društvu sestara i župnika.
Nakon obilnog doručka slijedi najnapornija dionica hodočašća – autoputom do Soblinca. Hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji, poznati (s nama je dogradonačelnik Ervin) i manje poznati Velikogoričani – nastavljaju dalje za križem. Čula sam kako se više ljudi raspitivalo mogu li ponijeti križ dio puta i radosno su ga nosili sve dok se nije pojavio sljedeći zainteresirani. Razmišljam, kako bi bilo dobro kad bismo s takvom radošću prihvaćali i nosili svakodnevne križeve.
Javljam se u program Hrvatskoga katoličkog radija dragom kolegi Domagoju Pejiću. Naporno je jer je tempo prilično brz, temperatura raste, a ja hodam i izvještavam istovremeno. Zadihana sam. Pored mene je i gospodin Franjo Vujnović koji hodočasti 27. put. Samo na jednom od dosadašnjih hodočašća zbog bolesti nije bio. Tri put mu je tijekom Domovinskog rata Majka Božja sačuvala život i obećao je da će hodočastiti na Mariju Bistricu na ovaj način sve dok ga noge budu služile. Čini se da s brojem hodočašća raste i fizička kondicija jer Franjo, za razliku od mene koja sam pješačila na prvih nekoliko i posljednjih nekoliko hodočašća, uopće nije zadihan.
Nailazim na jednog od mlađih hodočasnika koji ponosno korača uz svoju mamu. Pitam ga smijem li ga slikati, a on radosno odgovara: ‘Naravno!’
Na autoputu nam se pridružio naš kapelan velečasni Toni Potrebić. On je za sve naše drage župljane koji su ostali u župi odslužio jutarnju misu u 7 sati. Jedan od taxija koji su u našoj pratnji dovezao ga je na sam početak hodočasničke kolone.
Mojim časnama, koje me čuvaju duž puta i koje su radost koju nosi mladost, osmijeh ne silazi s lica.
Sve je teže hodati i razgovarati pa one koje susrećem puštam da pričaju a ja ih slušam. Na taj način svi smo zadovoljni – i moji suputnici sugovornici i ja. Malo po malo stižemo do Soblinca i silazimo s autoputa.
Odmaramo u dvorištu crkve. Razgovaramo koliko će nam vremena trebati do Kašine. Umor je već prisutan ali i zadovoljstvo jer je najteži dio puta iza nas. Polako krećemo dalje dok neki hodočasnici tek pristižu do crkve. Sada svatko uzima svoj ritam hoda koji mu najviše odgovara. Nastavljamo prema Prepuštovcu i brežuljcima Kašine i Laza. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko po prvi, netko deseti, a netko po dvadeset i osmi put, nose svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječi žuljeve, a bolne i umorne noge čini snažnima i ustrajnima.
Sad je već jako sparno. Cesta se ugrijala a odozgo sunce žari i stvara osjećaj kao da smo u pećnici. Hodamo umjerenim korakom. Pored mene je naš velečasni kapelan Toni. Pričamo i natačemo se vodom. Nakon prvog uspona u Kašini nailazimo na gospođu koja se srušila. Zovemo liječnika iz Hitne pomoći koji nam je u pratnji. Umirujemo gospođe koje su se zabrinule za rođaku i nastavljamo dalje.
Između Kašine i Laza dolazi nam u susret moja sestra Marija. Auto je odvezla u Bistricu, kako bismo se nakon hodočašća mogle vratiti kući, i krenula prema nama želeći propješačiti dio puta. Kaže za sebe da je ‘radnik posljednjeg sata’. Kod Gospodina svi smo jednaki – On jednaku plaću daje onima koji su radili od jutra i onima koji su pristigli o jedanaestoj uri.
Susrećemo gospodina koji hodočasti bos. Krenuo je u ponoć iz Novog Brda iznad Kravarskog i pridružio nam se u Velikoj Gorici. Hodočasti na ovaj način do Marije Bistrice već nekoliko godina. Umor je učinio svoje pa nisam upamtila njegovo ime. Kad sam ga upitala je li umoran odgovorio je da, premda hoda 14 sati, nije samo ga malo peku stopala jer se asfalt ugrijao.
Polako se primičemo cilju. 15 je sati. Pred nama je kapelica svetog Ladislava.
Umorni ali radosni formiramo procesiju i kročimo prema svetištu. S nama su naši svećenici, župnici vlč. Norbert Ivan i vlč. Luka i kapelan vlč. Toni.
Ulazimo u Bistričko svetište oko 15.30 praćeni zvonima s tornja bazilke. Pozdravljamo Majku Božju Bistričku pjesmom i ophodom oko oltara. Dirljivo je gledati kako i mladi i stari, iako teška i umorna koraka, u procesiji obilaze oko Marijina oltara nježno ga dodirujući rukom, upirući pogled u Marijin kip na oltaru, zahvaljujući za mnoge izmoljene milosti, ali i utječući se Majci na daljnji zagovor. Široki osmjesi krase lica, a samo Gospodin zna razloge suza u očima hodočasnika.
Nakon što smo pozdravile Mariju odlazimo na ispovijed. Hodočasnici još uvijek pristižu u svetište. Putem prema ispovjedaonicama vidimo kako su cijele obitelji polegle po travi i odmaraju umorne noge. Susrećemo dragog prijatelja velečasnog Alfreda Kolića. Čitavim je putem hodočastio s nama premda smo ga susrele tek na kraju. Njegovi su roditelji, u vrijeme dok je on još bio u osnovnoj školi, doselili u Veliku Goricu i nastanili se u trećoj velikogoričkoj župi svetog Petra i Pavla. Ovo je njegovo prvo pješačko hodočašće kojim je želio zahvaliti Bogu za dvadeset i pet godina svećeništva. Mislim si kako je to čudesno – svaka od naših triju župa ove godine na hodočašću ima jednog svećenika koji pješači.
Vrijeme do središnjeg događaja hodočašća – Euharistijskog slavlja – hodočasnici su ispunili pristupajući sakramentu ispovijedi, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju. Crkva na otvorenom polako se ispunila mnoštvom vjernika, onih koji su pristigli pješice kao i onih koji su automobilima došli kako bi sa svojim obiteljima sudjelovali na euharistiji.
Na hodočašću je ove godine sudjelovalo 2050 hodočasnika.
U zajedništvu sa svećenicima Velikogoričko-odranskog dekanata svečanu misu u 18 sati u crkvi na otvorenom predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak. U propovijedi nam je poručio kako smo hodočasteći iz Velike Gorice u Mariju Bistrice odabrali pravi put.
“Neki od vas sa župnikom Josipom Frkinom dali ste zavjet da ćete hodočastiti. Time što ste došli ovdje, a vidio sam koliko mladih je među vama došlo, pokazali ste da je to vaš odabir, vaše mjesto. Na prvom ili desetom mjestu vi ste na pravom mjestu jer ste podijelili svoje mjesto sa svojima.
Izabrali ste mjesto koje vam nitko ne može uzeti, po kojem ćete se spasiti. Molite se da ustrajete biti na ovom mjestu koje ste odabrali. Neka ni jedan put ne bude privlačniji od ovoga – biti na putu Isusa Krista i Blažene Djevice Marije jer je to jedini put koji daje život ovdje i osigurava Vječnost“.
Nakon euharistije uslijedila je oproštajna procesija oko oltara. Još smo jednom, kao hodočasnici, uz pjesmu, zahvalili Mariji za darovane milosti. „Zbogom, zbogom, zbogom Marijo!“ do sljedeće godine i novog Velikogoričkog pješačkog zahvalnog hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj.
Zahvaljujem na kraju još jednom Mariji Kirinić, s. Katarini Jakovljević i Snježani Nikolić na ustupljenim fotografijama.