„Još kao dijete igrala sam na Linarti s djecom iz svoje ulice. Gore smo se svi rado igrali. Jednom prilikom nam je jedna starica ispričala priču, čudo koje je povezano sa sv. Leonardom”, prepričava Mlađen te nastavlja: „Dječak, slijep od rođenja, s četiri ili pet godina rekao je svojoj majci jedne večeri da zajedno pođu kod sv. Leonarda (Linarte). Majka zbunjena, upitala je dijete zašto, a on joj je odgovorio da ga netko zove, možda anđeo čuvar. Majka je gledala u svoje dijete, malo razmislila i rekla: ‘Idemo sine.’ Uzela ga je za ruku i došli su do izvora, zdenca sv. Linarte. Ondje se majka molila, plakala, umivala svoga slijepog sina, da bi joj on rekao: ‘Majko, sad ću ja tebe uhvatiti za ruku i vodit ću te. Vidim zvjezdice, vidim i mjesec.’ Majka nije znala je li to stvarno. Kad su došli kući, dječak je rekao majci što sve vidi u kući. Majka se uvjerila da je dječak zaista progledao.”

Mlađen kaže da ova priča iz davnina svjedoči kako je izvor čudotvoran te da sigurno ima još priča i svjedočanstava za koja se ne zna, a može se saznati od starijih ljudi koji se puno toga još sjećaju.

„Ima jedna mlađa gospođa koja mi je ispričala da je svoju kćer nosila gore, dok je još bila mala beba. Imala je probleme s bubrezima, Kupala ju je, nosila vodu kući i ti problemi su nestali. Eto, mi vjerujemo da se čuda događaju, uz Božju pomoć i zagovor sv. Leonarda”, svjedoči Zdenka Mlađen.

Ako vas je ova priča, legenda, svjedočanstvo zainteresiralo više za sv. Leonarda (Linarta), za čudotvorni izvor i crkvu njemu posvećenu, onda pročitajte tekst u nastavku. Bogati povijesni izvori svjedoče o lijepim događajima i velikim ljudima koji su dali svoj pečat, svoj doprinos Cerniku, novogradiškome kraju, Požeškoj biskupiji.

Crkva sv. Leonarda

Crkva sv. Leonarda nalazi se na brdašcu podno današnje brane Bačice, dva kilometra sjeverozapadno od Cernika. U predtursko vrijeme bila je katoličko gnijezdo u kojemu je vjera, zahvaljujući kršćanskome puku, očuvana i u najtežim vremenima turske okupacije duge gotovo 160 godina. Nije poznato kada je na tome mjestu izgrađena prva drvena kapelica, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da je tu postojala nekakva katolička kapelica prije dolaska Turaka 1536. godine.

Tko je u njoj u predtursko vrijeme obnašao vjersku službu, možemo samo naslućivati jer su Deževići Cernički, vlasnici utvrde Drinovac i velikog posjeda bili patroni od 1525. godine benediktinske opatije Rudine nedaleko od sela Opatovca. Jesu li na cerničkom području djelovali benediktinci ili franjevci?

1520. godine kralj Ludovik II. odobrava Deževićima održavanje godišnjeg sajma u Cerniku na dan Sv. Franje pa neki povjesničari iz toga zaključuju da su franjevci ovdje već od ranog srednjeg vijeka (12.st.). No, moguće je da je blagdan sv. Franje uzet i zbog toga što se i gospodar ovog kraja kao i Pleternice, Požege i Požeškog Drenovca zvao Franjo Dežević (1514. god.).

Crkva sv. Leonarda na iznimnom je mjestu ako znamo da su tadašnja sela bila raštrkana po obroncima Psunja i da je sam Cernik bio podijeljen na Gornje i Donje selo. Prva drvena crkva podignuta je uz stari put Cernik – Šagovina, a bila je podjednako bliska većini tadašnjih malih naselja: Cerniku, Giletincima, Šumetlici, Šagovini, Starcu, Uselni, Torišću i kasnije Petraševcu, Bukovcu i Marijevcu.

Već 1469., 1470., 1471. i 1474. godine u Slavoniju prodiru Turci, čak od Skadra pa ljetopisac Unrest kaže da je nakon tih prodora “Slavonija tako opustošena da se na deset milja nije vidjelo ni kuće ni čovjeka.” Je li već tada naš cernički kraj bio opustošen, spaljene i opljačkane crkve, protjerano ili u roblje odvedeno stanovništvo i njegovi duhovni pastiri?

1536. godine cijela srednja Slavonija i Cernik padaju u turske ruke i to bez većih borbi. Carskim dopuštenjem (fermanom) franjevcima se dopušta djelovanje i duhovna briga na području cijelog Otomanskog Carstva pa oni izvan turskog Cernika okupljaju ljude, podižu kuću (hospicij), a kasnije i prvu drvenu crkvu. Nije poznato jesu li to bili franjevci zatečeni u ovom kraju ili pridošli iz Bosne jer u narodu postoji izreka: Kuda Turčin ćordom, tuda fratar s torbom. Kako god bilo, franjevačka rezidencija Sv. Linarte postala je duhovnim i vjerskim središtem velike cerničke župe od Psunja do rijeke Save tijekom 16. i 17. stoljeća.

Legenda o lipi

Legenda o lipi oko koje se okupljao katolički puk u vrijeme turske okupacije i legenda o zdencu čija voda ozdravljuje slijepe i bolesne od svakojakih bolesti, privlačile su na blagdan sv. Leonarda mnoštvo vjernika ne samo cerničkoga kraja, nego i iz cijele Slavonije. K Linarti i oko Linarte išle su procesije, vjernici su davali zavjete, obavljali ispovijedi, primali svetu pričest i oproste, a događala su se i čudotvorna ozdravljenja. Većina se povjesničara slaže da je cernički kraj imao najviše muslimanskog stanovništva u osvojenoj Slavoniji pa je tim više uloga sv. Linarte za katolički puk i opstojnost vjere bila izrazitija.

Odlaskom Turaka i svih koji su primili islam i naseljavanjem katolika iz Bosne (okolica Tuzle), nastupa novo razdoblje kako za katolički puk tako i za svećenike koji još uvijek potpadaju pod crkvenu vlast Provincije Bosne Srebrene. S okolnih brda stanovništvo se spušta u podgrađe cerničke utvrde u razrušenu i spaljenu tursku varoš. Vlastelin Petraš i njegova supruga Ana barunica Petraš daruju franjevcima iz sv. Linarte zemljište preko potoka, podno brda Lipovice da si tu izgrade najprije drvenu kuću, a potom 1711. godine i prvu drvenu crkvu sv. Petra. 1735. započet će i gradnja današnje zidane crkve.

Dakle, početkom 18. st. rezidencija i crkva sv. Linarte se napuštaju zbog preseljenja u Cernik u kojem se povećao broj stanovnika, uglavnom katolika, ali crkva nije prepuštena zaboravu. 1751. godine u jeku najvećih radova na crkvi sv. Petra započinje i zidanje nove crkve sv. Leonarda. Što je ponukalo franjevce i osiromašeni puk da istodobno grade dvije velike crkve? Praktičnost “sve o jednom trošku” ili njihova želja da se nikad ne zaboravi katoličko gnijezdo u kojemu se vjera održala i u najtežim vremenima turske okupacije koja je potrajala gotovo 160 godina.

Crkva sv. Linarte, zahvaljujući hodočasnicima i cerničkom puku, održala se i sljedećih 100 godina, ali vrijeme i nebriga učinili su svoje. Otvaranje ugljenokopa i miniranja u neposrednoj blizini crkve od polovice 19. do polovice 20. st. te nebriga državne vlasti nakon Drugog svjetskog rata za sakralne objekte doveli su do toga da je 1952. godine, na žalost cijelog puka, ova crkva potpuno napuštena. Inventar i glavni drveni oltar preneseni su u Cernik, a ostalo je prepušteno zubu vremena. Ubrzo se urušio drveni krov, potom sjeverni polukružni oltarni zid, popucale su bolte iznad vrata i prozora, urušio se drveni toranj.

Od 1952. do 1990. bilo je više pokušaja, što Cerničana što braće franjevaca, da se crkva spasi od potpunog uništenja, ali od svega postavljeno je nekoliko križeva, uređen zdenac i okoliš te održano nekoliko misa i procesija. Ideja je bilo puno, načinjen je i projekt obnove, ali novca malo. I tako sve do 2000. godine.

Franjo Tomašević, gvardijan cerničkog samostana, pokrenuo je obnovu ove crkve našavši podršku među vjernicima cijele župe. Uređen je okoliš i pristupni putovi, nova pomoćna zgrada i potpuno obnovljena zidna nosiva konstrukcija, a stavljanjem krova, najveći i najteži dio posla je obavljen.

Ovo zajedničko djelo p. Tomaševića i vjernika župe Cernik najljepši je dar 100. obljetnici Provincije Ćirila i Metoda i jubilarnoj 2000. godini od rođenja Isusa Krista. Uz skromne novčane priloge i velike radne napore župljana iz svih filijala i Cernika te uz nesebičnu pomoć mnogih tvrtki najstarija cernička crkva sv. Linarta ponovno okuplja vjerni puk. 

Treba spomenuti da je crkvu sv. Leonarda u crkvenim izvješćima spominjao vizitator fra Petar Nikolić 1660. i 1694., a iste godine spominje ju i fra Luka Imbrišimović kao jednu od župnih crkvi u Cerniku. U izvješću 1694. (fra Nikolić) cernička se župa naziva župom sv. Leonarda (Cernik) i sv. Nikole (Zapolje) jer to su jedine preostale crkve nakon bojeva s Turcima. Iste godine fra Luka Imbrišimović spominje župu Cernik ovisnu o samostanu u Velikoj s crkvama u Zapolju i Leonardom. No već 1708. Ivan de Vietri govori o cerničkoj neovisnoj župi u kojoj pet franjevaca vodi pastoralnu brigu za 20 sela. 1726.g. fra M. Pavunović u Našicama proglašava neovisnost cerničke župe jer se u Cerniku već gradi samostan (južno krilo od 1728. do 1735.).

Vrelo/bunar i lipa

U neposrednoj blizini crkve sv. Leonarda nalazila se nekada višestoljetna lipa, a u sjeni njene krošnje i bunarić s pitkom vodom. Oko lipe i bunarića ispreplele su se legende o njihovoj čudotvornosti, koja se pripisuje zagrebačkome biskupu bl. Augustinu Kažotiću.

Cernička čudotvorna lipa kod sv. Linarta spominje se prvi put početkom 17. stoljeća u izvješću o kanonskoj vizitaciji 1607. godine. Navodi se da se “u požeškoj provinciji u cerničkom sandžaku, na jednom usamljenom mjestu kod lipe, svake nedjelje okupljaju Turci i kršćani te da se svi klanjaju tome stablu koje ljube kao neko sveto tijelo koje čini čudesa i ozdravlja one koji se istom stablu zavjetuju”. Vizitator objašnjava takvo idolopoklonstvo turskom tiranijom, ignorancijom cerničkog franjevca – župnika i zbog nedostataka biskupa. Ovo tumačenje idolopoklonstva cerničkoj lipi može se shvatiti kao nepoznavanje crkvenih prilika u Slavoniji pod Turcima od strane vizitatora (bili su to Antonio Velislav, svećenik iz Albanije i Ignatio Alegretti), kao i nenaklonost franjevcima.

Povijesna je činjenica da Turci nisu kršćanima dopuštali bogoslužje u crkvama, nego su te crkve zatvorili ili pretvorili u džamije. Dopušteno im je bilo jedino okupljanje izvan naselja i u manjim, drvenim kapelicama, kao što je bila primjerice sv. Linarta. Ako nije bilo ni toga, kršćani bi se okupljali uz kakvo poveće drvo, koje ih je natkriljivalo, kao što je bila stoljetna lipa na mjestu uz koju je kasnije podignuta drvena kapelica sv. Linarte. Ništa nije neobično ni to što su ovdje bili viđeni i Turci, ako se zna da je velik broj domaćega žiteljstva prešlo na islam, a oni “Turci” koji su došli u Cernik bili su najvećim dijelom katoličkoga podrijetla. Osim toga, to je s obzirom na obližnji potočić Bačicu i bunar sa zdravom pitkom planinskom vodom bilo prikladno mjesto i za tzv. “teferiče” – izlete i odmore u prirodi koje su Turci posebno gajili. I u naše, novo doba, još mnogo godina iza drugog svjetskog rata ostao je u novogradiškom kraju običaj da se u ljetnim mjesecima odlazilo na izlet u prirodu, što se i nazivalo, “teferičem”.

Podatak da je korijenje i podnožje lipe bilo crno od izgorjelih svijeća također pokazuje da su se ovdje zaista obavljala prava kršćanska bogoslužja. Od tih svijeća lipa je u 17. stoljeću, vjerojatno prije proljetne vegetacije, i izgorjela. Ubrzo nakon odlaska Turaka kršćanski se život razbuktao pa se štovanje sv. Leonarda bilježi u Cerniku 1693. godine.

Prvi podatak da je lipu posadio biskup Kažotić (1260’65. – 1323.) spominje zagrebački kanonik i kasnije bosanski biskup Tomko Mrnavić (1580. – 1637.). On je napisao životopis blaženog Augustina Kažotića, tvrdeći da je i u njegovo vrijeme ta već tristogodišnja lipa postojala, “ne izgubivši nikada svoje zelenilo, koliko god se s nje trgalo lišće”. Mrnavić, naime, ističe da je biskup Kažotić “upućivao da se s lišćem lipe služi kao s lijekom”. Cijeli događaj vezan za tu lipu Mrnavić je saznao od već spomenutih kanonskih vizitatora. lako su cernički franjevci imali u posjedu Mrnavićevo djelo, nisu pridavali pozomost toj legendi niti je bilo zabilježeno da je narod lipu povezivao za štovanje zagrebačkoga biskupa iz 14. stoljeća, već samo uz štovanje sv. Leonarda.

Tek u 19. stoljeću cernički vlastelin Andrija Marković donosi (1815. godine) cerničkim franjevcima prijepis Mrnavićeva zapisa, kao i zapisa što ga je u svoje djelo prenio kanonik Baltazar Krčelić. Franjevci to tada stavljaju u svoju samostansku kroniku. Iste godine zasađena je nova lipa koju je blagoslovio cernički gvardijan Adam Kulundžić 6. studenog 1815. godine.

Franjevački povjesničari, opovrgavajući legendu o Kažotiću, ističu činjenicu da u Kažotićevo vrijeme Cemik nije bio u Zagrebačkoj već u Pečuškoj biskupiji, pa stoga Kažotić nije ni dolazio u Cernik. Međutim, ako se pozornije analizira karta i granica izmedu dvije biskupije, uočava se da je Cernik bio na samom rubu Pečuške biskupije i njena posIjednja župa prema Zagrebačkoj biskupiji.

Ako se uzme u obzir da je Cernik bio uz feudalni posjed plemića Svetačkih, koji su bili poznati po svojoj gradnji crkvi i po čemu su dobili svoj naziv te bili u uskoj svezi sa zagrebačkim Kaptolom, moguće je da je biskup Kažotić došao u Cernik koji je tada bio značajno vjersko i feudalno središte. lako o Mrnaviću postoji mišljenje da je znao ponekad posegnuti za falsifikatom, teško je to uzeti kao dokaz kojim bi se dovelo u sumnju njegovo pisanje o Cerniku.

Mišljenje je i suvremenih povjesničara Katoličke Crkve u Hrvata i istraživača života bl. Augustina Kažotića da je Kažotić boravio u Cerniku i da mu se može pripisati sadnja cerničke lipe. O tome suvremeni povjesničar hrvatske crkve, Franjo Šanjek, dominikanac, u svome djelu “Crkva i kršćanstvo u Hrvata” pišući o Kažotiću kaže: “Biskup Kažotić pripada dakle krugu učenjaka koji su na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće proučavali prirodne znanosti i medicinu sa željom da stečenim iskustvom budu od koristi svojim suvremenicima. Prosvjetitelj naroda i organizator školstva na hrvatskom sjeveru, Augustin Kažotić, obilno se koristi svojim prirodnim, znanstvenim i medicinskim saznanjima u vidu poboljšanja higijenskih i zdravstvenih uvjeta žitelja svoje prostrane zagrebačke biskupije.”

Bilo je i kasnijih pokušaja u Cerniku da se zasadi lipa kod Linarte. Ona koja je bila zasađena 1815. godine s vremenom se osušila. Ponovno se pokušalo 6. studenoga 1900. godine kada su zasađene dvije lipe jedna kod kapelice, a druga kod križa iznad vrela. Ni one nisu bile dugoga vijeka. Križ iznad vrela postavljen je 1902. godine. Na poticaj “Društva prijatelja cerničke kultume baštine” godine 1990., kako je već spomenuto, podignut je novi križ iznad vrela i zasađena lipa koja ni ovaj put nije uspjela zaživjeti. Fotografija iz 2002. godine svjedoči da je bilo još pokušaja sadnje lipe pored crkve sv. Leonarda. 

Lipa / Foto: Linarta.atspace.com

Sveta misa u crkvi sv. Leonarda / Linarte i danas se slavi svake prve subote u mjesecu. 

Župa Cernik pripada Požeškoj biskupiji, a u svom sastavu ima ove filijale: Baćindol, Banićevac, Giletinci, Opatovac, Podvrško, Šagovina Cernička, Šumetlica i Cernička Mala.

Izvori:

1. tzgng.hr/nova-gradiska-i-okolica/srednjevjekovni-cernik/
2. cernik.atspace.com/linarta.htm
3. www.ofm.hr/lokacija/cernik-zupa-sv-petra-apostola/
4. linarta.atspace.com/bunaric.htm
5. zspa-cernik.hr/o-zupi/