“Dva moja prijatelja i brata Mijo Špar i Miloš Grkinić dva su mlada muža i oca. Mijo ima troje djece. Mićo ima troje djece. Mijo i Mićo danas su po prvi puta u životu ministrirali. Tako su odgovorno i radosno služili kod oltara da smo svi mi oko njih pa i zidovi bili radosni i ispunjeni.”

Napisao je to na svome facebook profilu župni vikar na splitskim Mejašima don Josip Ulić o ovom poticajnom svjedočanstvu ‘da nikada nije kasno obući se u ministrantsku halju’.

“Mijo i Mićo svjedoče da nikada nije kasno za ministriranje. Bili djeca, studenti ili stariji uvijek možete služiti Isusu kod oltara. Ako mogu oni možeš i ti – samo se svećeniku javi”, napisao je ‘Don Mrvica’ i pozvao sve da podrže Miju i Miću i sve ministrante jednim lajkom.
“Molimo Gospodina da nam pošalje novih ministranata i potičimo mlade da se odvaže to biti.”

Don Josipa Ulića i Miju Špara smo zamolili da za Hrvatsku katoličku mrežu nešto više kažu o ovim vrijednim trenucima za najveću gradsku župu u Splitu, pogotovo u ovim ljetnim i sparnim danima kada se naizgled čini da sve mora stati i prikriti se u hladu.

“Očevi su primjer svojoj djeci i koliko ja znam riječ ‘pedagogija’ dolazi od riječi ‘otac vodi dijete’ tako da je sigurno da su poticaj svakom mladiću, posebno djeci koja vide svoje roditelje kad rade nešto što je dobro, pozitivno, pa tako i ovom slučaju dvojice mojih prijatelja koje zovem svojom ‘braćom’.”

Kako se to zapravo dogodilo?

“Kao i inače, otišli smo na hodočašće, bolje reći vozočašće, bike-čašće (s biciklima) u Međugorje te poslije u Sinj uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije. Vratili smo se, imali smo misu na Mejašima i prije mise su mi ‘braća’ rekli da nikada u životu nisu ministrirali, a bila im je to velika želja cijeli život i jednoga i drugoga.”

“I ja im govorim” – prepričava dalje don Josip – “pa, evo, imate sada priliku”.

Oni su rekli: ‘Može! Nema nikakvog problema.’

“Bili su tako sretni. To je bilo baš jedno oduševljenje za mene i za još jednu osobu koja je bila na misi. Oni su, eto, kao i svaki drugi ministrant, kao mala djeca, ali samo što je zanimljivo za njih da su prvi put ministrirali, zapravo, mladi očevi koji imaju svaki po troje djece”, nastavlja župni vikar Mejaša, dodajući da su oni tako time u tom svom pozivu očinstva pokazali da se unatoč svemu može i da nikada nije kasno.

Uvijek se može postati ministrant ili nešto drugo takvo slično započeti u svojoj župnoj ili vjerničkoj zajednici.

Mijo Špar, inače veliki ljubitelj ‘pedala koje život znače’, bio je vrlo kratak, ali i vrlo snažan u svojem iznošenju dojmova:

Osjećaš se nekako povlašteno što možeš biti tu blizu oltara Gospodnjeg, dok se služi misa

“Razlog je bio jednostavan; služenje Gospodinu, vidljivo služenje Gospodinu. Nema tu neke velike filozofije. Osjećaš se nekako povlašteno što možeš biti tu blizu oltara Gospodnjeg, dok se služi misa, i jedan prirodni stav ljudske poniznosti koji bi mi svi trebali imati. No kada sam bio dite uvik sam bija najglasniji te mi nije padalo napamet ići ministrirati, jer ja sam ipak faca, a sad imam želju ministrirati”, zaključujući uz osmijeh:

“Sad mislim da sam faca kada ministriram!”

Mijo je sudjelovao krajem 2018. godine u 1. Biciklijadu hrvatskih svetaca – iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova, do Rima i Vatikana, na nakanu molitve za Stepinčevu kanonizaciju teu nekim drugim projektima Misijske europske inicijative ‘Kristov stol’.

U našoj vjerničkoj javnosti, isto tako, vrlo snažno je odjeknulo svjedočanstvo Mije Špara i njegove supruge na susretu splitskog ‘Hrvatskog nadzemlja’ kako su prohodali, prekinuli hodanje zbog odlaska u dalek svijet i ponovno prohodali susrevši se upravo u tom istom dalekom svijetu, oženili se, a pokazali ponajviše kako dragi Bog ima veliki smisao za humor.

Kad već spominjemo ‘Nadzemljaše’ zaključit ćemo ovaj, vjerujemo poticajan, tekst s riječima svećenika s početka teksta, a koji je svoj poziv pronašao i utvrdio na tim istim susretima u sjemenišnoj dvorani u Splitu. Don Josip Ulić, naime, kaže da je on prvi duhovni poziv ‘Hrvatskoga nadzemlja’.

“Svi su u svoju župu dobro došli. Crkva je zajednica vjernika, a unutar te zajednice postoje različite stvari tako kod nas na Mejašima imamo zborove, dječje i odrasle, bend mladih, slavljenički bend, ministrante, animatore, drage gospođe koje pospremaju crkvu i još dosta toga drugog.”

Dakle, ima puno sekcija, a jedna od njih su naravno ministranti, tako da je ova odluka dvojice mladih očeva sigurno bio poticaj brojnoj djeci, pogotovo ministrantima-srednjoškolcima, vidjeti da je moguće ministrirati i kada si stariji, a Mićo je inače uvijek tu u župi, što god nam treba, dok Mijo dolazi iz druge župe, ali dolazi nam, napominje don Josip i zaključuje:

“Kad god treba obojica su tu, od nula do 24 sata, što god nam treba i ne treba. Mićo je pun inicijative, duha i volje. Pozitivan je, a takav je isto i Mijo, pa vjerujem da je tako onda i u njegovoj matičnoj župi – uvijek, na zdrav i nenametljiv način, otvoreni za suradnju Duhu Svetome koji vjerujem da ‘puše’ i preko njih itekako.”

Oni su i poticaj ovom mladim svećeniku, jer uz zaposlenje, suprugu i troje djece – oni koji kao praktički nemaju vremena, kako uostalom već nameće ovo naše današnje vrijeme -pokazali su da je unatoč svim obvezama moguće pronaći mjesto za Crkvu kao župnu zajednicu u kojoj se može djelovati na različite načine, pa i ovako i na jedan simbolični način: ministriranjem.

https://www.youtube.com/watch?v=jWxJ-KIB2VY