Bejrut je 4. kolovoza pogođen jačinom koja se učinila poput pogotka atomske bombe. Eksplozije 4. kolovoza bile su jednake desetini jačine bombe bačene na Hirošimu, a Bejrut je ostao paraliziran i opustošen; ulažu se velika nastojanja oko toga da barem izgleda pristojno. Grad je prekriven krhotinama, staklom i drvećem unakaženim eksplozijama, ali i balkonima, zidovima, zgradama i mostovima koji u svakom trenutku prijete padom, prenosi portal Asianews.it.

Stariji i usamljeni ljudi koji žele očistiti svoje domove, ali im nedostaje snage ili hrabrosti, ne znaju odakle započeti. Plaču, mole, nadaju se, skrivajući lice u rukama od srama, boli i bespomoćnosti. U ovom očajnom scenariju pojavljuje se prava snaga naroda, njegova budućnost, nova, čista energija, a ne roblje političkim ili ekonomskim interesima: mladi.

Mladi Libanonci u akciji / foto: www.asianews.it

Požurili su odasvud, sa sjevera, s juga, s planina, organizirani u male skupine prijatelja, naoružani metlama, lopatama, rukavicama i vrećama. Spavaju na otvorenom, djeluju u tišini, bez priče i hvalisanja, bez vođe ili koordinatora, pomalo neorganizirani, ali učinci njihovog rada su nevjerojatni. Oni čiste, pune vreće, metu ulice i pločnike, javne zgrade, klinike, bolnice, mjesta za bogoslužje: poput pčela ili mrava neumorno rade, bez kritiziranja, spremni utješiti svakoga tko pati, zagrliti ga, ponuditi vodu, sendviče, voće ili topli obrok.

Štandovi su se pojavili na svakih 10 metara i nude boce s vodom, hranom i voćem: sve je prikupljeno vlastitim inicijativama, donacijama obitelji, prijatelja i rodbine.

Na pitanje zašto su ondje, Leila Mkerzi, dvadesetogodišnjakinja u majici Malteškog reda odgovara : “To je naša dužnost. Čekati da država sama smisli sve znači odgoditi krvarenje”. I nastavlja mesti stubište…

Još jedna skupina, troje mladih ljudi s damom, nalaze se ispred trgovine: vlastitim novcem kupuju metle, torbe i rukavice. Trgovac im ne daje nikakav popust. “Ne želimo ništa, samo želimo živjeti”, kaže jedan od dječaka. A njegova majka odmah intervenira: “Ne mislimo više, glave su nam potpuno prazne, više ne računamo na nikoga; nitko iz inozemstva nikad nije učinio ništa konkretno za nas. Što svijet radi? Pošalju nam dva ili tri zrakoplova s pomoći, operu savjest i odlaze. Što je Macron došao učiniti? Još jedna farsa. Nemam više nade”. A dok se sprema dalje čistiti, ističe: “Ja nemam više nade, ali oni – mladi, da. I pomažem im jer su još uvijek živi.”

Na ulicama opustošenog Bejruta nalaze se deseci tisuća mladih: prijatelji iz škole, studenti, izviđači, župljani, muslimani, kršćani. Skupina mladih ljudi iz Choufa odbija reći koji od njih pripada druzima; grupa Armena iz Bourj Hammouda, još jednog uništenog susjedstva, tvrdi: “Mi smo Libanonci i to je to”.

Većina tih mladih ljudi rođena je nakon građanskog rata, ali su upoznali oskudicu; živjeli su bez struje i pitke vode, ali rade. Žele vlastitim rukama stvoriti bolju zemlju, bolju budućnost, i ne očekuju ništa od inozemstva. Sigurno se nadaju dobiti neku podršku ili pomoć, ali ako ne dođe, učinit će što mogu svojim snagama. Među njima su i mladi sirijski izbjeglice u Libanonu. To nije njihova zemlja, ali bol i volja za promjenama sjedinili su ih s Libanoncima.

Vidio sam samo jednu Bogu posvećenu osobu koji je raseljenima dijelio sendviče i boce s vodom: on je sirijski protestantski pastir iz Afrina (sjeverna Sirija, okupirani od Turaka). Zove se Hassan: bio je musliman, a obratio se na kršćanstvo. “Vidim Krista u svakom od ovih ljudi koji danas pate, koji nemaju krova i gladuju”, kaže prije nego što je nestao u gomili očajnih ljudi koji obitavaju središte Bejruta.