Gdje ima života ima i nade. Mali broj ljudi razumije ovu istinu kao što ju je razumio Don Ritchie, piše Aleteia. Ritchie je poznat po tome što je spasio živote stotine ljudi koji su se pripremali na smrtonosni skok s litice u Australiji pozivajući ih na čaj i razgovor.

Sam Ritchie umro je 2012. u dobi od 85 godina, a njegova obitelj smatra kako je spasio petstotinjak osoba, iako je službena brojka 160. Zbog toga je i nagrađen Medaljom Reda Australije te je za 2011. proglašen Lokalnim herojem Australije. Ipak, možda najveće zadovoljstvo pronašao je u darovima, božićnim čestitkama i pismima koje je zaprimio upravo od onih koje je spasio, a koji bi mu se javili ponekad i desetljećima nakon pokušaja samoubojstva.

“Oni koji su ga poznavali znali su da je bio vrlo jaka i vrlo sposobna osoba”, rekla je Ritchieva kći Sue u vrijeme njegove smrti te navela kako je on jednostavno morao nešto učiniti kada je vidio što se događa na toj litici.

Nježna riječ, osmijeh, ruka koja pomaže i uho koje sluša čine čuda.

Više od pedeset godina Ritchie je živio u Watson Bay-u u istočnom Sydney-u. To mjesto poznato je pod nazivom Pukotina. Ovaj umirovljeni marinac u početku je pokušao obuzdati potištene ljude dok je njegova supruga Moya zvala policiju. Međutim, tijekom godina je nastavio s nježnijim pristupom. Fr. Tony Doherty, svećenik u opatiji Rose Bay, u razgovoru za radio 702 ABC u Syndey-u prisjetio se susreta s Ritchiem prije 40 godina upravo kod Pukotine. “Vozio sam se kući u 1 sat u noći. Kod Pukotine je bila skupina muškaraca (…) Jedan je ležao na trbuhu i govorio nešto prestrašenom Vijetnamcu koji je bio na litici i prijetio da će skočiti. Gledao sam kako ga je muškarac postupno ohrabrio da se vrati u sigurnost. Ima taj predivni, privlačni glas koji je ohrabrio čovjeka da ne skoči.”

“Bio je poseban čovjek”, prisjetila se i Diane Gaddin, zagovarateljica prevencije suicida čija kćer je umrla kod Pukotine. “On je svijetlo i inspiracija, ne samo nama u Australiji, već i cijelom svijetu jer je potrebna smjelost, hrabrost i ustrajnost da biste stajali na rubu litice i potaknuli nekoga da ne učini taj zadnji korak”, navela je Gaddin istaknuvši kako je Ritchie tim ljudima na nježan, ali uvjerljiv način uspio ponuditi nadu i toplinu.

Ritchie je nažalost zapamtio i neke ljude koje jednostavno nije uspio nagovoriti da se vrate u sigurnost. Ritchie je 2009. za Sydney Morning Herald govorio o tihom mladiću koji je samo gledao pred sebe i na kraju skočio u provaliju.

Bez obzira na takve tužne trenutke Ritchie nikada nije odustao od pomaganja drugima. “Nikada se ne bojte obratiti se onima za koje smatrate da su u potrebi. Zapamtite moć jednostavnog osmjeha, ruke koja pomaže, uha koje sluša i nježne riječi.”

Sigurno se pitate kako navesti toliko ljudi da okrenu pogled od smrti i pokušaju ponovno imate nade? Ritchie je imao jednostavnu formulu. Kako je sam rekao njegov pristup je bio sa smješkom. “Budite prijateljski nastrojeni i pitajte osobu možete li im na ikoji način pomoći.”