Prije 500 godina u Dubrovniku je napisan znameniti zbornik Libro od mnozijeh razloga. O kakvom je zborniku riječ i zašto bismo danas, nakon pola tisućljećja trebali biti s njime upoznati?

U  arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  čuva se (pod signaturom IV a 24)  bosan(č)icom pisani zbornik iz 1520. godine pod naslovom Libro od mnozijeh razloga. Taj je naslov zapisan u samom zborniku  i  nama današnjima važno je razumjeti da imenica «razlog»  znači  «rasprava», «razlaganje» pa bi smisao naslova bilo  «Knjiga u kojoj se raspravlja o mnogim stvarima».

U Akademijin je arhiv Zbornik stigao s Kukuljevićevom bibliotekom i ne znamo kako i gdje ga je Kukuljević nabavio, ali znamo da ga je on ukoričio i pokušao označiti njegove listove. Za brojne srednjovjekovne, pa i ranonovovjekovne tekstove nije lako ustanoviti ni kada ni gdje su pisani pa su pitanja datacije i ubikacije često među osobito intrigantnima kada se o starim rukopisima govori i piše. No u slučaju našega zbornika nema takvih problema. Ne samo da  npr. na njegovom listu 86a piše «ovomuj našem gradu Dubrovniku .. . čuvaj ga Bože» i slično na nekim drugim mjestima, nego je jedna od ruku na kraju zbornika napisala  da je dovršen «20. maja 1520».  Najmarniji proučavatelj toga našega zbornika Milan Rešetar ustanovio je da se zbornik sastoji od pet dijelova. Tih su pet dijelova pisale tri ruke i to može lako uočiti i netko tko nije vješt starim rukopisima jer prva ruka piše uredna, uspravna, tanka i sitna slova, druga veća i krupnija, nagnuta udesno, a treća debela, ružna i nejednaka. No svi se rukopisi lako čitaju, osim na malom broju mjesta gdje su moljci ili vlaga jače oštetili rukopis, ali to  «jače»  najčešće je samo pokoje slovo, a rijetko riječ ili više od nje. Uz te tri ruke, javlja se i četvrta koja je pisala malo teksta, ali  nam je ostavila dragocjene  obavijesti, kratak pogovor u kome se kaže gdje i kada je zbornik otisnut, ali je i iznad tekstova  trojice glavnih pisara svojom crvenom tintom  napisala bilješke koje nam kazuju da se dijelovi zbornika nisu u njemu našli slučajno mada svaki od njih ima numeraciju koja pokazuje da su bili samostalni, ali su prije uključivanja u zbornik redigirani.

Možemo li reći da  je zbornik dubrovački?

Rešetar kaže da  je gotovo sigurno da su svi prepisivači bili Dubrovčani, a po osobinama teksta koje je pisala prva ruka i po paleografskim osobinama  ukupnoga teksta, misli da to nije bilo u samom Gradu, nego u njegovoj bliskoj okolici, najvjerojatnije u benediktinskom samostanu na Mljetu. Pisari su prepisivali tekst, a nisu ga stvarali. Tako Rešetar kaže da iako su svi pisari Dubrovčani i iako je sav tekst  «okrenut na dubrovački govor» u tekstu nema ništa originalnoga dubrovačkoga, nego se po mnogim pokazateljima vidi da su prepisivani iz matica koje su bile bosanske ili dalmatinske, često glagoljične, ponekad  i kajkavske, ili je pokoji tekst preveden izravno s talijanskoga. Rešetar navodi uvjerljive primjere kako na pojedinim mjestima prepisivači ne razumiju tekst koji prepisuju pa nastaju pogreške, kadšto i besmislice. Dodajmo svemu rečenomu da su na praznim stranicama još dvije ruke (vjerojatno polovicom 17. stoljeća)  dodale još poneki zapis.

Što se u zborniku nalazi? 

Rešetar  drži da je zbornik iznimne važnosti «u književnom i jezičnom pogledu» jer je on «svakako najstariji književni štokavski spomenik što je pisan ćirilicom». Općenito se može reći da se u njemu nalaze različiti tekstovi  nabožnoga, legendarnoga i moralno – filozofskoga karaktera.

U prvom Libra dijelu nalazi se traktat  Cvijet od kreposti. Oko 1300. napisao je talijanski benediktinac Toma Gozzadini traktat Fiore de virtù koji govori o ljudskim vrlinama i manama, o mudrosti i mahnitosti, o pravdi i nepravdi, o istini i laži, o jakosti i strahu, o čistoći i tjelesnom grijehu i o drugim za srednjovjekovnu književnost tako važnim opozicijama. Gozzadinijeva se knjiga proširila po svoj Italiji, postala omiljena lektira i školsko štivo, prepisali su je mnogo puta u 14. i 15. stoljeću, a od pojave tiska, dakle od druge polovice 15. pa sve do 19. stoljeća pojavilo se bezbroj tiskanih izdanja i nije nimalo lako za tekstove prevedene na druge jezike, tako i za one na hrvatski, ustanoviti prema kojem su izdanju nastali. Iz hrvatskoglagoljske književnosti sačuvani su nam dijelovi triju prijevoda koji se međusobno razlikuju u  jezičnim i pravopisnim sitnicama, što znači da su sva tri nastala prema istoj matrici. Sačuvan nam je i kasniji prijevod  (Mleci, 1647) bosanskoga franjevca Pavla Posilovića otisnut bosan(č)icom, pa latinično izdanje (Mleci, 1712) Peraštanina Krste  Mazarovića. Već spominjana brojnost izdanja traktata Fiore de virtù uvjetovala je da Posilović čini se nije znao za glagoljične izdanja i ovo iz Libra, nego je sam iznova prevodio. Uspoređujući glagoljični prijevod s onim u Libru Rešetar je ustanovio  razlike koje spadaju na one između čakavštine i štokavštine i ustvrdio kako se vidi «da je to jedan prevod, ali su dvije redakcije – štokavska i čakavska.» Tu tvrdnju ne mogu oboriti ni veće razlike kojih među tekstovima (glagoljičnim i ćiririličnim, dubrovačkim) ima: razlike su posljedica toga što su različiti pisari isti sadržaj htjeli izraziti opširnije ili su ga stezali i što su prijevode mijenjali «i prema drugim talijanskim tekstovima što su dobijali u ruke». Usporedba teksta iz Libra s tri glagoljična mora uključiti velika tekstološka znanja i krajnji oprez, a ono do čega su filolozi došli (prije svih Kolendić i Rešetar) mogla bi se otprilike ovako zgusnuti: talijanski Fiore de virtù benediktinsko je djelo i logično je da je stigao k nama prvo u naše primorske, ali i u druge hrvatske benediktinske samostane. Ima razloga da se misli da je najprije stigao u samostan Svetoga Nikole u Omišlju na otoku Krku (koji je od 13. stoljeća živo sudjelovao u glagoljaškoj djelatnosti). Sačuvani dijelovi triju glagoljičnih prijepisa po nekim su indicijama svi nastali u Vinodolu, a u konačnici Rešetar zaključuje da je važno razlikovati dio Cvijeta u kojem se nalaze glave 1 – 28 od dijela u koji spadaju glave 30 – 41. «Uzevši dakle sve zajedno, ima dovoljno razloga da se reče da ta dva dijela Cvijeta (u Libru, S. D.) nije prevodio isti čovjek, nego da je glave 1-28 preveo čakavac, a da ih je kasnije Dubrovčanin okrenuo na svoj govor, dok je glave 30 – 41 po svoj prilici taj isti Dubrovčanin, direktno preveo s talijanskoga originala».

Osim traktata Cvijet od kreposti u prvom se dijelu Libra nalaze apokrifni tekstovi i pjesma Nu, mislimo, bratjo, što smo koja je također došla iz hrvatske glagoljične tradicije,  njezina čakavska inačica nalazi se i u najstarijoj hrvatskoj pjesmarici (Pariškoj, 14. stoljeće). Za Nauk primudroga Akira Rešetar  kaže da nije apokrif «iako je svojim fantastičnim sadržajem vrlo srodan toj vrsti naše stare književnosti». U prave apokrife on ubraja Čtenje prjekrasnoga Jozefa, Čtenje sv. Tome, Čtenje od Abrama i Od smrti Abramove. Svaki od njih poznat je u velikom broju inačica u slavenskom srednjem vijeku.

Što nam pokazuje analiza tekstova iz Libra?

Pažljive i podrobne raščlambe apokrifnih tekstova u Libru od mnozijeh razloga vode u premoćnom broju slučajeva prema hrvatskoj glagoljičnoj tradiciji pa upravo one jasno kazuju kako se dubrovačku i ćiriličnu i latiničnu pisanu tradiciju nikako ne može izdvojiti iz hrvatske književnojezične povijesti.

Drugi dio zbornika obuhvaća tekstove prevedene s talijanskog. O kakvim je tekstovima riječ?

Drugi dio Zbornika ima 9 članaka, osam ih je u talijanskom originalu u stihovima i jedan je u prozi. Za razliku od prvoga dijela čak osam članaka izravno je preveden s talijanskoga u Dubrovniku, bez pomoći drugih prijevoda.

Na početku su prijevodi omanjih pjesama, onih koje su sastavljali i po trgovima i drugim javnim mjestima izvodili i prodavali talijanski pučki pjevači (cantastorie). Mnoge od tih pjesama u 16. su stoljeću tiskane i ta su se izdanja prodavala za sitan novac. Rešetar je za svaku takvu pjesmu iz Libra od mnozijeh razloga mogao pronaći vrlo vjerojatan talijanski original. U izboru naših autora našle su se i tri svetačke legende (o Svetom Ivanu Zlatoustom, o Svetom Đurđu, o Svetom Džulijanu i za sve te prijevode Rešetar kaže da su vjerni (točni), ali ne i lijepi. Slijede eshatološki članci i dvije ambicioznije oveće pjesme (Osvećenje Isukrstovo i Istorija od uzskrsnutja Isukrstova). Samo zadnji članak u drugom dijelu je i u talijanskom originalu u prozi: Sud veliki Gospodinov. Za njega se ne može reći da je preveden bez pomoći starijih prijevoda i moglo bi se uspješno dokazivati da je dubrovačkom prevoditelju od pomoći bila jedna glagoljično – čakavska prerada starijega crkvenoslavenskoga ćiriličnoga teksta.

U trećem dijelu zbornika su dva članka, a Rešetar ga naziva astrološkim. Zašto?

 U trećem dijelu su Kalendar za vračanje i  Prilike i sni od Danijela proroka. Kalendar je bio tako uređen da je u njemu svaki dan u godini označen jednom od ocjena: dobar, zao, srednji. Ni  Kalendar ni «sanjarica» nisu kompletni, tj. u Libru nedostaje dosta stranica njihova sadržaja, ali se mogu popuniti po drugim tekstovima koji su s njima sadržajno i funkcionalno povezani. Imena mjeseci u Kalendaru su gotovo ista kao u današnjem dubrovačkom govoru (latinski i talijanski oblici donekle usklađeni s dubrovačkim govorom), ali imena znakova usmjeravaju na crkvenoslavenski izvor: npr. riječ mokroš (za vodenjaka) poznata je u raznim crkvenoslavenskim izvodima (jedan ruski tekst ima mokreš), a  termin homut (jaram, astronomski znak za kometu) teško da se nalazi još u kojem hrvatskom kalendaru i također upućuje na crkvenoslavensku maticu. No i po Rešetarovu mišljenju, opet nije riječ o izravnom crkvenoslavenskom utjecaju, nego onom posredstvom čakavskih glagoljičnih tekstova. Uz Kalendar, kao što smo rekli, nalazi se i svojevrsna «sanjarica» koja je  neposredni uzor imala u talijanskom tekstu, ali se čini vjerojatnim da je praizvor grčki.  Prilike i sni … sastoje se od vrlo kratkih i jednostavnih rečenica, npr. ako vidiš (misli se  «u snu») da žena rađa, prilikuje radost// ako vidiš da slaziš s kola, toj prilikuje nepočtenje// ako li vidiš kokota pojući, toj prilikuje mnogo dobar glas  itd. Četvrti dio zbornika prvi je koji nije pisala ruka A, dakle ona koja je pisala sve dosadašnje dijelove, nego ruka B koja je pisala samo taj četvrti dio (143. do 148. lista, dakle 12 stranica). Četvrti dio jedini je koji ima svoj posebni naslov Skupljenje od stvari novijeh duhovnijeh, to jest hvale i kapituli, složene od raznijeh mudracai istorijane. Za razumijevanje toga naslova ključna je riječ «istorijane» što znači «ilustrirane». Kako u Libru nema nikakvih ilustracija, pomišlja se da ih je bilo u talijanskom predlošku. Naš je prijevod sav u prozi, ali je vjerojatno da su barem neki tekstovi u originalu bili u stihu jer se zovu npr. Pjesanca Gospi ili Veras pustošnijem mladcem. Jezični elementi, kaže Rešetar, jasan su «trag starije čakavske matice». I navodi primjere futurskoga značenja prezentskih oblika (učinim te jestojsku crvom, budemo biti š njime ) i dr. Peti dio pisala je treća ruka (C). I ona je pisala malo ako gledamo na cjelinu teksta, ali ipak primjetljivo više nego druga ruka (B) – 23 stranice. Članci su u tom zadnjem dijelu okupljeni pod naslovima, pa naslov Molitva npr. ima četiri članka , četiri su pod naslovom Čtenje, a pet ih ima svoje posebne naslove. Svi su članci, osim jednoga, po Rešetarovu mišljenju «prešli u Zbornik iz glagoljsko – čakavske matice u kojoj je bilo i nešto crkvenoslavenske primjese, jer se u svakome članku nalazi bar po koja jezična osobina koja se u čisto dubrovačkim spomenicima ne nalazi, a nalazi u čakavskim iz ovoga istoga vremena.» Uostalom za neke su od ovih tekstova nađene glagoljično – čakavske paralele, npr. za Skazanje od 12 petaka.

Matica hrvatska objavit će preslik i latiničnu transliteraciju Libra. Iz svega što ste dosad objasnili jasno je da je riječ o zborniku važnom za razumijevanje i proučavanje  hrvatske književne i jezične povijesti.

U njemu nema jako puno tekstova koji bi nas oduševili svojim književnim dosezima, ali ima puno onih koji nam govore o uključenosti hrvatske književnosti u europska kretanja i koji nam svjedoče međusobnu povezanost hrvatskih tekstova ostvarivanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom na čakavskom, kajkavskom, štokavskom i miješanom tipu književnoga hrvatskoga jezika. Zbog svega toga Libro od mnozijeh razloga nije prošlo nezapaženo. Mnogi su ga spominjali i navodili njegove dijelove, objavljivali pojedine njegove članke i tumačili ih. Očekivanja od  objavljivanja ove knjige višestruka su: faksimilnim izdanjem dokumentira se važnost hrvatske inačice ćiriličnoga pisanja realizirane u dubrovačkoj inačici, pa skladnost i visoka razvijenost te minuskulne ćirilične sastavnice hrvatske tropismovne kulture dolazi do punog izražaja. U svoj punini omogućuje se stručnoj i široj kulturnoj javnosti uvid u raznolikost teksta i usporedba s latiničkom transliteracijom (koja se objavljuje u drugom, paralelnom svesku), iz čega proizlaze velike mogućnosti daljnjeg filološkog istraživanja. Ovo će izdanje Libra bilo prvo u cjelini objavljeno latinicom. Posebna je zanimljivost projekta i u tome što je transliteracija čitave građe provedena u okviru nastavnoga kolegija „Hrvatska ćirilička pismenost“ na diplomskom studiju kroatistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a pod vodstvom prof. dr. Matea Žagara.

Cijeli esej akademika Damjanovića o Libru od mnozijeh razloga pročitajte u ljetnom trobroju Vijenca.