Kako je počela priča sa stećcima i UNESCO-om? 

Priča počinje 2008. u Zagrebu gdje se u Klovićevim otvorila izložba posvećena stećcima. To je vjerojatno prva izložba u kojoj su obrađeni svi fenomeni vezani za stećke i stećci s cijeloga područja. Vrlo brzo nakon toga kreće ta inicijativa prema UNESCO-u koju su pokrenule četiri države – Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Tijekom 2009. upisujemo se na tentativnu listu – to je neka vrsta čekaonice za pravi Popis svjetske baštine. Velik je to posao prikupljanja, pripremanja, dokumentacije, brojnih sastanaka. Radi se o četirima državama, dakle, o različitim pravnim sistemima i zaštiti spomenika pa je sve to trajalo gotovo osam godina. U srpnju 2016., nakon što nas je UNESCO-ovo tijelo ICOMOS evaluiralo, na sastanku u Istanbulu stećci su prihvaćeni kao jedan od novih spomenika na Listi svjetske baštine. Od ukupno 28 lokaliteta, iz Hrvatske su upisana dva: Crljivica u Cisti Velikoj kod Imotskoga i lokalitet Dubravka kod crkve sv. Barbare u selu Dubravka u Konavlima.

Kada je riječ o dataciji, koliko su stari stećci i zbog čega su se pojavili baš u to vrijeme?

Mogu reći da smo po pitanju datacije još uvijek u nejasnim, mutnim vodama. Recimo da se oni pojavljuju u 12., ali sigurno u 13. stoljeću. Javljaju se na velikome području i to na prostoru južnih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine, pa do zapadnih dijelova Srbije i Crne Gore. Njihov je vrhunac razvoja, što sigurno znamo jer je potvrđeno konkretnim datumima, u 14. i 15. stoljeću. Negdje već od kraja 15. i samoga početka 16. st. prestaje proizvodnja stećaka, onih klasičnih kakve najčešće vidimo. To je vezano za pojavu osmanska osvajanja, odljev i smanjenje stanovništva na svim područjima gdje smo ih do tada nalazili. Sama umjetnost stećaka neće tek tako nestati, ona ipak i dalje traje kroz različite nadgrobne spomenike koji će baštiniti, po nekim oblicima i načinima ukrašavanja, umjetnost stećaka. Samo ona neće više toliko biti vidljiva kao u vrhuncu razvijenog kasnog srednjeg vijeka tijekom 14. i 15. stoljeća.

Foto: Ivan Alduk

Zašto su se steći pojavili baš u to vrijeme?

Zašto su se pojavili baš u to vrijeme, teško je odgovoriti. Europski srednji vijek poznat je po sepulkralnoj – nadgrobnoj, pogrebnoj – umjetnosti. Vjerojatno u sklopu svih društvenih, ekonomskih, vjerskih, umjetničkih događanja dolazi i do potrebe jasnijeg označavanja grobova, jasnijeg odnosa prema smrti i umrlima. Možda je i velika epidemija kuge 40-ih godina 14. st. imala utjecaj na formiranje nadgrobne i pogrebne umjetnosti. Definitivno se svi društveni procesi, koji su se događali tijekom srednjeg vijeka, mogu objasniti kroz stećke.

Tko se pokapao pod stećcima? Jesu li bili rezervirani za posebne vjerske ili klasne skupine?

Pod stećcima se pokopava jedan dio stanovništva širokog zaleđa Jadrana. U nekim su teorijama istaknuti Vlasi, koji u svojim seobama šire fenomen stećaka. Možemo li reći da njih prihvaća i drugo stanovništvo, to je naravno teško reći. Ipak, to drugo stanovništvo ima svoje grobove, svoje pogrebne rituale koje mi u arheologiji razlikujemo jer nisu sva groblja u unutrašnjosti Dalmacije ili u Hercegovini sa stećcima. Mi u Hrvatskoj najdalje smo otišli s istraživanjima stećaka.

Oni nisu bili rezervirani samo za jednu vjersku skupinu. Dakle, na ovom velikom području u to je vrijeme prisutna Katolička Crkva, pravoslavna Crkva, ali i Crkva bosanska. Gledano s katoličke i pravoslavne strane, Crkva bosanska je jedna heretička sljedba, međutim stećci su korišteni i prihvaćeni i od pripadnika te vjerske zajednice. Vrlo je teško reći je li određeni stećak pravoslavni, katolički ili je pod njega pokopan pripadnik Crkve bosanske. To je zapravo nemoguće reći. Što se klasnih skupina tiče, sve klasne i društvene skupine su ih prihvatile. Naravno, oni bogatiji, srednje i niže plemstvo, sebi su mogli priuštiti nešto bolje stećke. Obični ljudi, donji slojevi društva, i ne baš. To su više bile amorfne ploče koje bi stavljali iznad svojih grobova. Što se tiče visokog plemstva, imamo nekih indicija da su se pokapali pod stećcima. Ono što je sigurno i što treba ponavljati je da on nisu bogumilski. Stećci nisu bogumilski i nemaju nikakve veze s bogumilima.

Foto: Ivan Alduk

I prije ste odlučno branili tu tezu da nisu bogumilski. Zbog čega se uopće ta teza nametnula?

Da ne ulazimo u detalje, bogumili su jedna kršćanska sekta ili sljedba, koja se pojavila i prije stećaka, na današnjem području Bugarske, Makedonije, najistočnijih dijelova današnje Srbije i na tom području nemamo stećaka. Historiografija 19. st. napravila je jednu ogromnu zavrzlamu. Pojednostavljeno govoreći, ona je ove pripadnike Crkve bosanske proglasila bogumilima, iako su oni po svojim vjerovanjima daleko drugačiji od bogumila. Tu je novija hrvatska historiografija unijela puno više svjetla. Onda je bilo najjednostavnije, što se i jako dugo zadržalo, svu čudnovatu umjetnost, drugačiju od svega što se vidjelo po Europi, bilo zapadnih bilo istočnih dijelova, kroz neku priču da u brdima postoji sekta odvojena od svega, koja stvara posebnu umjetnost koju nigdje drugdje ne možemo vidjeti. To je vrlo pojednostavljena priča koja se brzo proširila među ljudima i stanovništvom koje danas živi na područjima gdje su stećci. Tamo možete naići na natpise ‘bogumilsko groblje’ ili ‘bogumilski stećci’. Ne, nisu bogumilski i niti jedno istraživanje to ne bi moglo potvrditi. Osim toga, ono što bogumili ne priznaju i ne štuju je križ. Stećci obiluju najrazličitijim oblicima križevima – od onih najjednostavnijih koje mi zovemo grčki ili latinski do svih mogućih izvedenica. Protiv priče o stećcima i bogumilima se uistinu treba boriti i stalno naglašavati da nisu bogumilski.

Je li istina da ne postoje dva ista stećka i da su svi različiti?

Istina je da dva ista stećka praktički ne postoje. Postoje slični, no vidio sam stotine stećaka i nikada nisam vidio dva ista stećka što se tiče ukrasa. Tu su i njihovi različiti oblici – imamo jednostavne ploče koje kao nadgrobni spomenici postoje do danas. Zatim, nešto  veći od ploče je sanduk – stećak koji ima oblik sanduka i šupalj je iznutra. Onaj najupečatljiviji oblik stećka je sljemenjak koji ima sljeme, tj. krov, i podsjeća na kuću ili sarkofag. Tu su i različite izvedenice iz tih osnovnih oblika. Jedan oblik, koji se javlja dosta kasno je krstača ili križina – veliki kameni križ vezan za umjetnost stećaka upravo kroz umjetnost ukrašavanja i reljefe.

Foto: Ivan Alduk

Kakvi motivi prevladavaju na stećcima? Govore li nam oni nešto o vremenu u kojem su nastali, o ljudima koji su ih klesali ili o onima kojima su ispod njih pokopani?

Postoji more motiva na stećcima. Nekoliko se autora bavilo kataloškim pobrojavanjem, ali i objašnjavanjem tih motiva. No, križ je najosnovniji motiv, najviše ga nalazimo na stećcima, a katkad i samo njega. Nakon njega dolaze razni vegetabilni i geometrijski motivi, koji služe kao ukras i bordure. Zatim figuralni, od životnija do predstava čovjeka i raznih scena. Najupečatljivije su borbe i viteški turniri, a prikazane su i scene lova.

Jesu li stećci i jezična riznica?

Zasigurno to možemo reći. Pismenost i jezik koji se na njima javljaju, a koji su zahvatili cijelo društvo, bila je jaka osnova na kojoj smo gradili priču o stećcima. Možda kao nigdje drugdje u Europi, nemate toliko bogatstvo natpisa. U Hrvatskoj ima sačuvano oko sedam ili osam natpisa, u Bosni i Hercegovini preko 350 i oni uistinu jesu jedna jezična riznica.

Foto: Ivan Alduk

Kakva je situacija s konzervacijom i restauracijom stećaka? Radi li se na tome i znamo li koliko ih uopće u Hrvatskoj ima?

S konzervacijom i restauracijom smo, što se Hrvatske tiče, u posljednjih nekoliko godina otišli jako daleko. Tu nema uopće nikakve dileme. Nažalost, na stećcima postoji cijeli jedan život raznih lišajeva, životinjica, algi, mahovina, koji stvaraju različite spojeve, a djelovanje vode, leda, sunca, hladnoće i vrućine polako razara kamen.

Ne možemo stećke nositi u muzeje jer smo ih onda izvukli iz njihovoga konteksta i izgubili su svoju priču. Oni su dio krajolika i prirode u kojem su nastali. Stećci u muzeju ne znače gotovo ništa, a tamo znače skoro sve. Upravo ih je zato kroz konzervatorske radove potrebno čuvati, čistiti i smanjivati utjecaj atmosfere i okoliša na njih. Na taj im način produžujemo život i omogućujemo onima koji će doći nakon nas da ih istražuju i bolje nego mi.

Osim što je upis na UNESCO-ovu listu stećke učinio vidljivijima , što još donosi ovaj upis? Prijeti li stećcima opasnost od eventualne velike turističke posjećenosti?

UNESCO ih je donekle učinio vidljivijim. On donosi pečat, a kako ćemo mi to iskoristiti, to ovisi o nama. Definitivno im ne prijeti opasnost od velike posjećenosti. Naša dva lokaliteta su blizu, ali i dovoljno daleko pa im se ne događaju problemi kao na nekim drugim UNESCO-ovim lokalitetima kao što su primjerice Dubrovnik ili Trogir.

Treba biti uporan i raditi na širenju priče o stećcima među nama u Hrvatskoj. Mi trebamo osvijestiti što imamo te da su stećci specifičan dio hrvatske kulturne baštine. Prvo moramo među nama prošiti tu priču, a onda ćemo lako s turističkim projektima.

Foto: Ivan Alduk

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje: