U Rijeci je već šestu godinu zaredom danju i noću, svih sedam dana u tjednu otvorena kapelica danonoćnog klanjanja. Klanjanje se nije prekidalo niti jednoga dana, bez obzira na sve predvidive i nepredvidive okolnosti, na virus i izolaciju. Vjernici su uz ustrajnog župnika podmetnuli leđa te pronašli siguran način da ne prekinu adoraciju poštujući sve sigurnosne mjere. "Vjera Riječana je urodila plodom", svjedoči nam vlč. Ivan Šarić, župnik župe sv. Terezije od Djeteta Isusa na Podvežici. "Otkad je uvedeno danonoćno klanjanje ne mijenjaju se samo pojedinci, promijenila se župa i mijenja se čitav grad", rekao je vlč. Šarić u razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu.
Vaša župa je prva u Hrvatskoj započela s danonoćnim klanjanjem, odakle ova inicijativa?
Kad sam tek postao župnik ove župe započinjali bi svako jutro s euharistijskim klanjanjem u trajanju od sat vremena. Tako smo činili oko godinu dana. Ujutro bi se klanjali, a uvečer bi uz klanjanje imali i misu. Upravo to je pokrenulo župu, doprinijelo je obnovi župe. Ali, tako nešto ne iznenađuje jer ako malo čitamo suvremenu duhovnu literaturu kao i mistike u zadnjih dvjesto godina vidimo jasnu poruku – Crkva će se obnoviti po dva stupa; po stupu euharistije i stupu štovanja Blažene Djevice Marije. U tom vidu meni je bilo jasno da obnovu župe moramo započeti upravo s klanjanjem, da moramo staviti euharistiju u centar župnog života, duhovnog života, pastorala, evangelizacije, socijalnoga rada. Socijalnoga rada? Da! Zato što bez dovođenja ljudi Bogu mi možemo svih nahraniti, obući i posjetiti, ali ako im ne damo Boga ostavljamo ih gladnima, žednima, bosima i golima.
Tada se rodila ideja o danonoćnom klanjanju?
Sestra Mirjam Radošević, milosrdnica sv. Vinka Paulskoga koja uza me djeluje na župi dugo je djelovala u Južnoj Americi, ondje je svjedočila sličnim inicijativama, oduševila se i otada je usrdno molila da se isto pokrene i u Hrvatskoj. Podijelila je sa mnom tu dugogodišnju želju. Razgovarali smo o toj ideji i rekao sam joj da nabavi tabernakul – da ćemo započeti s klanjanjem. I zaista, Hrvati iz New Yorka su nam ubrzo darovali lijepo svetohranište, postavili smo ga u dio atrija župne crkve, blagoslovili kapelu i započeli s klanjanjem 04. studenog 2014 godine. To je bila prva kapela danonoćnog klanjanja u povijesti hrvatskoga naroda. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u Zagrebu osnovao kapelu sveudiljnoga klanjanja, ali to nije danonoćno nego dnevno klanjanje iako je Stepinčeva želja bila danonoćno klanjanje, ali zbog režima je to bilo neostvarivo. Znači, možemo reći – u Rijeci se ostvarila Stepinčeva želja. Nakon naše kapele otvorena je još kapela danonoćnoga klanjanja u Crikvenici i u Dubrovniku.
Najteže je krenuti u nešto novo bez poznatog modela i okvira, no vi ste se zajedno sa suradnicima i župljanima odvažili bez obzira na moguće rizike u nekom prostoru koji je otvoren danju i noću i bez obzira na to što je sve te sate netko morao biti ondje, je li ispalo kako ste očekivali?
Najčešće me ljudi pitaju je li bilo incidenata. Odgovaram – nikada! Nikada nije bilo sablazni, svetogrđa, vrijeđanja, napada… Od početka pa do danas klanjanje se nije prekidalo niti na jedan dan.
Čak ni Covid-19 nije zatvorio kapelu?
Bilo je planirano da se kapela zatvori, ali našli smo načina da osiguramo sigurnost klanjatelja. Uz poštivanje svih sigurnosnih mjera kapela je ostala otvorena čitavo vrijeme i sve je dobro, nesmetano i sigurno teklo. Uostalom, naša jedina sigurnost jest Gospodin u euharistiji. Niti u onom najgorem periodu virusa kapela se nije zatvarala, ljudi su podmetnuli leđa kad je bilo najteže.
Gotovo šest godina kapelica nikada nije ostala prazna – je li to stvar dobre organizacije, savjesnih dežurnih klanjatelja?
Svakako je važna u organizacija, ali tu je jedna velika stvar puno važnija – milost. Ovo vodi Bog. Ne dolaze samo župljani ove župe, dolaze klanjatelji iz šire okolice Rijeke. Potrebno je osigurati dežurne klanjatelje koji imaju svoj tjedni raspored i mijenjaju se svakoga sata, oni mogu preuzeti jedan ili više sati tjedno, ali ako se slučajno dogodi da sljedeći klanjatelj ne dođe onaj prethodni mora ostati čuvati Presveto. I tako je to glatko teklo sve ove godine. Imamo 120 do 140 dežurnih klanjatelja, a na dnevnoj bazi u kapelu dođe dvjestotinjak ljudi. Dakle, ovo je jedno novo mjesto tihe evangelizacije u našem gradu.
Dežurni klanjatelji preuzevši obvezu moraju stvarati nove navike, neki imaju stalna noćna dežurstva, je li im bilo teško obvezati se na početku?
“Kako ću ja izdržati cijeli sat?”, pitali su me mnogi na početku, baš oni mi danas svjedoče da više ni za što ne bi mijenjali za svoje dežurstvo. Dapače, kad treba zamijeniti druge – oni se prvi javljaju. Ova kapelica je ljudima postala dio duhovnoga identiteta. Bez nje ne mogu živjeti i funkcionirati.
Kakva su svjedočanstva vjernika koji dolaze u kapelicu?
Riječ koja se najčešće spominje u opisivanju doživljaja iz kapele je – MIR. Ljudi kažu da ovdje vlada “neki osobiti mir”. Ma, nije to onaj danas popularan mir neke nirvane ni mir nekakvog zena, to je mir u euharistiji. Isus nam je rekao: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.” Dakle, ono što nam govori Sveto pismo danas doživljavamo u kapelici: “On je mir naš!”
Tko su klanjatelji?
Cijela Crkva Božja se može vidjeti u ovoj kapeli, lijepo je vidjeti mlade, stare, obitelji, muškarce, žene… Dirljivo je vidjeti to kad mladi dolaze i satima kleče na podu ili na klecalu klanjajući se Gospodinu. Prošle godine smo započeli i s malim klanjateljima, djeca imaju svoj papir na koji se potpisuju i bdiju uz odrasle.
Ova kapela, mnogi svjedoče, ostavila je dubok duhovni utjecaj na čitav grad?
To je apsolutno točno. Mijenja se grad. Naime, ova kapela nema cilj mijenjati manifestativno ljude – dođimo okupimo se i onda ništa poslije toga ništa. Cilj ove kapele je stvarati novoga čovjeka. Čovjeka skrivenog u Bogu, ali vrlo djelatnog. Kapela u potpunoj šutnji preobražava čovjekovo biće i to mogu svjedočiti svi koji redovito dolaze ovamo. Njihovi životi su se apsolutno promijenili, oni su danas sakramentalni ljudi koji se ispovijedaju, pričešćuju, koji mole i spremni su živjeti ne neku fragmentarnu vjeru nego cjelovitu vjeru sa svim odricanjima koja proizlaze iz autentičnog vjerničkog života.
U kapeli ne nedavno osvanula velika slika jedne redovnice, mnogi su se pitali tko je ona, no rijetki je poznaju?
Ona je blažena Liduina Meneguzzi, talijanska redovnica koja je umrla u 41. godini života kao misionarka u Etiopiji. Po čemu je specifična? Po ničemu! Njezina veličina je u tome što je bila Bogu vjerna u malim stvarima. Upoznao sam je kad sam hodočastio u Padovu. U neposrednoj blizini svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića nalazi se mala kapelica s grobom blažene Liduine. Kad god bih odlazio k svetom Leopoldu odlazio sam i k blaženici, ondje sam kupio knjigu o njoj, uzimao bih sličice iz kapele i slično. Tako smo se s vremenom ja i blaženica sprijateljili. Naša priča ozbiljno je započela je pred 5 godina kada je bilo potrebno kupiti zemljište za novi pastoralni centar, no to je tada bilo nemoguće. Odlučio sam za to, u nadi protiv svake nade, zadužiti blaženu Liduinu. Predao sam joj ono što za mene bilo neostvarivo i zadužio je da ona moli za to. Rekao sam joj: “To je sada tvoj posao.” Učinio sam to zaista – u nadi protiv svake nade. I? Mi danas imamo to zemljište! To je veliko čudo. Zadužila je tako župu i sve one koji će dobivati milosti na tom mjestu gdje se gradi centar. Blažena Liduina je imala samo tri razreda škole, bavila se vrlo jednostavnim stvarima, ali je živo željela ići u misije, kad se napokon otvorila mogućnost da ode u Etiopiju otišla je onamo parobrodom koji se u prijevodu s talijanskog zove – Kvarner! Dakle, Kvarner ju je odvezao u misije, a mi smo je vratili na Kvarner da ovdje u kapeli danonoćnog klanjanja dijeli milosti onima koji joj se utječu u zagovor, zaklučio je vlč.Šarić.
Blažena Liduina Meneguzzi
Elisa Angela rođena je u Padovi u Italiji 12. rujna 1901. godine. Odrasla je u seoskoj obitelji, imala je šestero mlađe braće i sestara te zbog pomoći koju je morala pružiti obitelji u brizi za djecu i u radu nije mogla nastaviti školovanje više od trećeg razreda osnovne škole. Od rane mladosti do izražaja je dolazila njezina blaga narav. Svi su je voljeli, kako u obitelji tako i na poslu.
U 25. godini odlučila je svoj život predati Gospodinu u Institutu sestara svetog Franje Saleškoga u Padovi, ondje dobiva ime sestra Marija Liduina. Tada počinje njezin snažan duhovni uspon. Oko sebe širi dobrotu, jednostavnost, poniznost, a ponajviše se ističe po ljubavi prema Bogu i ljudima.
U odgojnom zavodu za djevojke služila je 11 godina, ondje biva svima sve – od bolničarke do odgojiteljice. Pamte je po neizrecivoj blagosti, strpljenju i smirenosti.
Sestra Liduina je pak čitavo vrijeme služenja u odgoju u sebi gajila tajnu želju da pođe u misije. Sanjala je o Africi. Gospodin na njezinu čežnju odgovara 1937. godine kad poglavarica reda na poziv franjevaca kapucina koji djeluju u Etiopiji onamo šalje 16 sestara među kojima je bila i Liduina. Ondje je radila kao bolničarka njegujući bolesnike poput njihove majke. Kada je buknuo rat predano je njegovala vojnike bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru ili stranu na kojoj se bore. Svima govori o Bogu i o raju!
Uskoro je oboljela, ali do kraja je ostala uz svoje bolesnike. Svoju vlastitu bolest i operacijske zahvate primala je odvažno i smireno. Umire 02. prosinca 1941. godine. Liječnici svjedoče da nikada nisu vidjeli tako veselu i blaženu smrt. Po njezinoj želji biva pokopana među onima kojima je poslana – talijanskim vojnicima. Dvadeset godina kasnije njezini su posmrtni ostaci preneseni u Padovu i od tada onamo dolaze brojni vjernici koji joj se utječu u zagovor. Službenicom Božjom je proglašena 1996. godine, a 07. srpnja 2001. papa sv. Ivan Pavao II. priznao je čudo po njezinom zagovoru te je 20. listopada 2002. proglašena blaženom.
Crtice iz programa života koji je ispisala bl. Liduina – „Navečer Ti želim moći reći: O, moj Bože, postupaj sa mnom kao što sam ja danas postupala sa svojim bližnjima.“
“Fiat”
ODLUČUJEM: ne pokazivati nikakvu uznemirenost ako me prekinu za vrijeme rada
uvijek svima ljubazno odgovarati
uslužno ću prihvatiti svaki uznemirujući zahtjev dobrohotno čineći zatraženu uslugu
iskreno ću zahvaliti za bilo koju meni uskraćenu radost,
“Fiat” je kada vidim svoje riječi pogrešno predstavljene i moje namjere krivo protumačene.
Gospodine “Fiat” za svaki podrugljiv osmijeh
za svaki hladan prijem
za sve oštre i nepravedne riječi
za grube postupke
za dosadu na licima onih koji me okružuju i sva neugodna društva
Ako budem nastojala biti ponizna s drugima i činiti im usluge Bog će mene učiniti sretnom
Ako budem znala opravdati pogreške bližnjih, Bog će oprostiti moje.
Ako ne pokažem nezadovoljstvo, On će zaboraviti moje pogrješke
Ako se budem mogla nasmijati svakoj stvari koja me tišti, Bog će mi se smiješiti…
Navečer Ti želim moći reći: “O, moj Bože, postupaj sa mnom kao što sam ja danas postupala sa svojim bližnjima.”
MOLITVA BLAŽENOJ LIDUINI
Presveto Trojstvo
zahvaljujemo Ti što si obasjalo svojim svjetlom, dobrotom i ljubavlju
svoju poniznu službenicu blaženu Liduinu Meneguzzi,
koja je u svojoj milosrdnosti postala svima sve.
Molimo Te da je proslaviš,
dajući nam po njezinom zagovoru milost za koju Te s pouzdanjem molimo…
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Slava Ocu (tri puta)