Važno je reći da je samo nekoliko samostana nadživjelo rani novi vijek, da su neki u 18. stoljeću obnovljeni započeli svoj novi život i postali su odreda franjevački. Na sve to nas u Predgovoru upozorava autor knjige Stanko Andrić i nastavlja oblikovati svoje viđenje istraživanja koja neposredno predstoje, tj. pokušava dovesti u ravnotežu znanstveničko žaljenje zbog oskudnosti vrela i samosvijest znanstvenika koji uviđa kako je ipak vrela kojima se povjesničar može služiti sve više. Poznati povjesničar hrvatskih benediktinaca Ivan Ostojić mogao je upotrijebiti desetak dokumenata kada je pisao o samostanu u Rudini, a pišući ovu knjigu Stanko Andrić raspolagao je s njih 65. Dakle, desetljeća prikupljanja, popisivanja, izdavanja i hrvatskih i mađarskih povjesničara obogatila su fondove dokumenata kojima raspolažemo, što naravno ne znači da i ih dalje nije osjetno manje od naših priželjkivanja.

Samostani kojima će niz biti posvećen gotovo svi su nestali ili svedeni na arheološki sloj

Kada se tome doda da su samostani kojima će niz biti posvećen gotovo svi nestali, ili, kako Andrić kaže, svi su svedeni na arheološki sloj, a nekima nije utvrđeno ni točno mjesto na kojem su bili, jasno je kako se pred istraživačima nalazi vrlo težak posao. Andrić misli da će se do uspjeha stići iscrpnim prikupljanjem svega što se o samostanima može saznati iz pisanih izvora i nastojanjem da svaku vijest, svaki «telegram iz srednjega vijeka» protumačimo, da ne upadamo u napast da bilo koju obavijest držimo nevažnom sitnicom. Ta pretraga objavljenih i neobjavljenih izvora jamči da ćemo o svakom samostanu dobiti dossier postojećih znanja, a naše vrijeme u kome se tako puno povijesne građe digitalizira i dostupno je na internetu uspjeh čini izglednijim. Andrić na jednom mjestu kaže da «povjesničaru najbolje pristaje poniznost», što znači da kako god uspješan bio, mora znati da će ga budući naraštaji povjesničara nadmašiti. Svoje istraživanje samostana u Rudini naziva pozitivističkim povijesnim istraživanjem jer upravo takvo je nužno iz jednostavnoga razloga jer dosad nije obavljeno u potrebnoj mjeri. Takvo bi istraživanje urodilo osnovicom za eventualne, kasnije interpretativne, komparativne, sintetske i druge kompleksnije analize.

Već na početku Uvoda Andrić nam precizno kaže da se benediktinska opatija Rudina nalazila u međurječju Drave, Dunava i Save ,na zaravni u sjeveroistočnom dijelu Psunja, najvišeg gorja donjem međurječju, dvadesetak kilometara zapadno od Požege, iznad današnjega Čečavca , na nadmorskoj visini oko 420 metara.. Upoznaje nas i s postankom i značenjem imena Rudina koje je slavenskoga podrijetla i dolazi od pridjeva rûd što znači «kudrav», «čupav», pa je to značenje blisko značenjima riječi kao što su tratina, utrina, ledina., dakle «bujna travnata površna bez visoka raslinja». Saznajemo i da je taj kraj u srednjem vijeku bio jugozapadni zakutak Pečuške biskupije i da je nedaleko od Rudine prolazila granica sa Zagrebačkom biskupijom. Tu je prolazila i međa Požeške županije s Križevačkom, što znači i s Kraljevinom Slavonijom.

Svako je od tih poglavlja oblikovano od škrtih vijesti i Andrić nas stalno upozorava da je riječ o krhotinama između kojih su često praznine

Nakon Predgovora i Uvoda slijedi 28 što većih što manjih poglavlja koja govore o dosadašnjim istraživanjima, o antičkoj podlozi srednjovjekovnoga kompleksa na Rudini, o možebitnom prvom spomenu samostana i drugim pitanjima koja se na ovaj ili onaj način dotiču povijesti benediktinske opatije u Rudini, o njezinim posjedima, patronima, opatima, o odnosima s drugim crkvenim i s državnim ustanovama, o redovnicima itd. Svako je od tih poglavlja oblikovano od škrtih vijesti i Andrić nas stalno upozorava da je riječ o krhotinama između kojih su često praznine, ali autor je očito s radošću i s nadom ulagao napore računajući s ono narodnom mudrošću «Svaki je kamen da se kuća gradi». Ne možemo u kratkom osvrtu pobrojati sve sitne pomake koje je pritom učinio, ali spomenimo dva posljednja među tim poglavljima. Pretposljednje se zove «Materijalna ostavština» i u njemu se u posebnim potpoglavljima govori o građevinama, o skulpturama, o natpisima, o zidnim oslicima, o grobovima, o uporabnim predmetima i drugim manjim nalazima. Autor nam kaže da je «uz srijemsko Dumbovo, Rudina danas u čitavom međurječju Drave, Dunava i Save benediktinska opatija s najznatnijim i najbolje poznatim materijalnim ostacima».

Rudina je danas benediktinska opatija s najbolje poznatim materijalnim ostacima

Zadnje poglavlje zove se «Simbolička ostavština i odjeci» u kome se kazuje i pokazuje kako je unatoč posvemašnjoj devastaciji građevinskih ostataka samostana Rudina taj samostan u drugoj polovici 20. stoljeća stekao stanovitu popularnost i izvan stručnih krugova, posebno kod književnika i kipara.

69 što karata, što tlocrta, a najviše slika zaista odlično pomažu u praćenju sadržaja koji autor nudi i u njegovom boljem razumijevanju.

U knjizi slijede Prilozi koji će povjesničarima biti dragocjeni. Prvo je popis opata koji se spominju u izvorima na kome se nalazi dvadesetak imena s godinama kada se spominju i kadšto s kakvom odrednicom, npr. «upravitelj», «uzurpator», «protukandidat». Zatim slijedi popis zemljišnih posjeda samostana sv. Mihaela Arkanđela, također s godinama spominjanja, a onda «Kronološki pregled izravnih vijesti o samostanu na Rudini» Taj će pregled biti od izvanredne pomoći i stručnjaku i obrazovanom laiku da sredi, da posloži postojeća znanja o samostanu i on prati povijesne tragove od 1210. kada se spominje mjesto Rudina do 1535. kada se spominje stanoviti darovni ugovor između dvije strane za koji se kaže da je obavljen «u utvrdi opatije Rudine». Naglasimo također da su rijetke knjige u kojima kartografski i slikovni prilazi pomažu razumijevanju sadržaja knjige, u kome su oni ravnopravan dio sadržaja, a ne samo ilustracija. 69 što karata, što tlocrta, a najviše slika zaista odlično pomažu u praćenju sadržaja koji autor nudi i u njegovom boljem razumijevanju.

Stanko je Andrić jedna od rijetkih osoba na našoj kulturno – znanstvenoj sceni koji je i vrlo kompetentan znanstvenik i vrlo potentan književnik.

Već na početku knjige Stanko Andrić nas je upozorio da je u postojećim dokumentima, dakle u sačuvanoj građi, teško naći potvrde za dalekosežne tvrdnje, da na temelju onoga što je sačuvano ne možemo puno reći o životu te redovničke zajednice i o ulozi njezinoj u životu društva i u oblikovanju kulturnih vrijednosti. Saznajemo, međutim, nešto više o zemljišnim posjedima i vlasničkim postupcima u vezi s njima, o odnosima, nerijetko konfliktnim, između samostana i njegovih svjetovnih patrona, o imenovanjima opata, o nadmetanjima kako samih kandidata tako i instancija koje ih podupiru, a ocrtavaju se i manjkavosti u organizaciji samostanskog života (premalo redovnika, kadšto nekompetentno vodstvo i sl.).

Stanko je Andrić jedna od rijetkih osoba na našoj kulturno – znanstvenoj sceni koji je i vrlo kompetentan znanstvenik i vrlo potentan književnik. Njegov jezik je i ovdje izvanredan, jer poštuje i inventivno obogaćuje znanstveni funkcionalni stil. Ovo je znanstvena knjiga i bilo bi pretjerano reći da će je svatko lako čitati. Točnije bi bilo reći da će se napor uložen u čitanje bogato isplatiti.

Napor uložen u čitanje ove knjige bogato će se isplatiti

Bilo bi važno da i među svojim kolegama povjesničarima i među onima koji trebaju osigurati sredstva za ostvarivanje važnoga projekta Stanko Andrić naiđe na djelotvornu podršku koja se neće zaustaviti samo na riječima pohvale, pohvale koju je, razumije se, višestruko zaslužio.