Vjera i zajedništvo stvaraju naše proizvode

I u poslu vrijedi isti poziv – biti sol zemlje i svjetlo svijeta! Kršćani su poslani zasoliti i osvijetliti sve sfere svijeta, to uključuje i – poslovnu; od inovacija do poljoprivrede, od medija do znanosti, od trgovine do proizvodnje –  u sve smo pozvani i u svemu pozvani na stvaranje u Duhu Božjem, na širenje Kraljevstva Božjega. Među nama su braća, čitave obitelji koje su se u vrijeme bježanja od zemlje i iz zemlje odvažile na život u zemlji, u stvaranju. To su ljudi koji su uložili svoje vrijeme u proizvodnju kvalitetnih domaćih proizvoda cijeneći od Boga nam darovanu zdravu hrvatsku zemlju, čistu vodu i zrak. Oni koji su se odlučili uložiti sebe u našu zemlju i u našeg čovjeka prema kršćanskim načelima poštujući dostojanstvo kupaca kao djece Božje, braća koja su se odvažila pokrenuti svoj posao s Gospodinom, uzdajući se u Njegovo vodstvo u molitvi i zajedništvu s Crkvom bez obzira na prijeteće krize.

Posjetili smo kršćane koji su odlučili pokrenuti vlastiti posao i soliti područja proizvodnje i trgovine prema kojima je njima Gospodin ulio posebnu ljubav. Posjetili smo farmu i jednu ribarnicu.

Sirana Orbanić – obitelj je naša snaga

Nakon posjete poljoprivrednom gospodarstvu Orbanić prenijeti čitateljima da su to “vrijedni kršćani” bilo bi vrlo oskudno. Orbanići su obitelj koja svakodnevno polaže žrtvu u svojim pogonima i to – jedinstveno. Svi zajedno kao jedan, da bi na stolovima njihovih kupaca završilo besprijekorno i u punom smislu riječi – prirodno mlijeko, sir, jogurt i drugi proizvodi vrijednih ruku ove obitelji. Na farmi u Istri, u blizini Pazina, u mjestu Kašćergani troje braće i sestara zajedno s njihovim obiteljima i još vrlo aktivnim roditeljima već gotovo petnaest godina proizvodi vrhunski sir.

Razgovarali smo sa Silvanom Orbanićem, vlasnikom i voditeljem proizvodnje sirane Orbanić:

– Sve je počelo još 1994. godine u Porečkom institutu za poljoprivredu, ondje sam radio kao mladi znanstvenik, agronom. Razmišljao sam tada o mnogočemu, ali o bilo kakvom ozbiljnom pokretanju posla s kravama doista nikada nisam pomislio. Razmišljao sam da bi bilo dobro, isključivo za hobi, kupiti petnaestak krava što sam i učinio, no broj krava se s vremenom povećavao. Bilo ih je sve više i više dok konačno 2007. godine nisam donio odluku da ostanem kod kuće i povećam i usavršim vlastiti posao.

Silvano Orbanić

Možemo reći da je na neki način za vas to bio logičan korak jer se hobi sam nametnuo kao posao, no je li u vama postojao strah od budućnosti, ipak ste imali sigurno i cijenjeno radno mjesto, određeno radno vrijeme i sve druge prednosti u usporedbi s vlastitim poslom?

Pokretanje vlastitog posla je rizik, ali moramo biti svjesni činjenice da u što god ulazimo rizik uvijek postoji. Ako odlučiš krenuti, odnosno kad kreneš imaš samo dvije opcije; ili propast ili borba za opstanak. Od našeg početka do sada prošli smo brojne krize. Ni te krize nisu sve iste, svakakve su; i lakše i one teže poput borbe za preživljavanje, ali Bogu hvala – preživjeli smo. Kada bi na počecima u kojima smo skloni sve vidjeti idealno znali što nas čeka nikad ni u što ne bismo krenuli. Hoće li biti problema? Hoće. Ali, tek kad problemi počnu – onda se rješavaju, na licu mjesta.

S kojim ste se problemom prvim morali suočiti?

Problem su niske cijene mlijeka, morali smo registrirati siranu jer s obzirom na uvjete na tržištu samo s mlijekom nismo mogli opstati.

Registracijom sirane za vas je izbrisan pojam radnog vremena – to je postao životni poziv?

Ovo nije posao koji se radi osam sati, ovdje nema radnog vremena, mi smo angažirani danonoćno. Tu nema slobodnog dana. Imamo sveukupno 135 grla svih kategorija ( od malog teleta do krava i bika), a od toga je 65 muznih krava. Velik je to posao. Treba ih pomusti, nahraniti, očistiti, prebaciti mlijeko u siranu, preraditi mlijeko u sir i druge proizvode, pa voditi brigu o proizvodima i na koncu – susresti kupca.

Samo jedna od tih stavki, samo mužnja traje 8 sati dnevno; 4 sata ujutro i 4 sata navečer, a ja sam obavljam mužnju ujutro i navečer. Tu ne možemo govoriti u terminima zaposlenja ni radnog vremena, tu se ulaže život. Znali smo i zaspati u štali…

Bez zajednice nema stvaranja

Kad sam pokrenuo posao obitelj se spontano uključivala, danas smo svi smo uključeni, ovdje su moje dvije sestre zajedno s njihovim supruzima i djecom. Dio naše djece već je na školovanju u Zagrebu, na studiju na Agronomskom fakultetu. Uključeni su i baka i djed, baka nam svima kuha, a djed je upravo na traktoru. Izmjenjujemo se na dužnostima od zore pa nerijetko do 2 ili 3 ujutro.

Imamo i radnike, ali oni rade drugim tempom, oni budu slobodni, dobiju slobodne dane, imaju određenu satnicu, ali naša obitelj nikad ne staje. Mi kao zajednica ponesemo najveću žrtvu. Da nema obitelji sve bi odavno propalo. Radnik jednostavno otiđe, bez obzira koliko ga naučite i koliko dobri bili uvjeti, ali promijene se ljudima okolnosti i čovjek ode, a obitelj uvijek ostaje, kad najviše zaškripi tada mi kao obitelj najviše i zapnemo , obitelj ne bježi nego baš u teškoćama još više poraste zajedništvo.

Imate li problem s pronalaskom radnika?

Teško nam je pronaći radnike. Nekad su nas kad bi vidjeli oglas zvali i pitali kolika je plaća, danas se uopće ne javljaju na oglase. Čim vide da je riječ o poljoprivredi odustaju. Siranu još možemo pokriti, ali ljudi u štali ne žele raditi. Postoji nekakva averzija prema poljoprivredi. Došli smo do toga da moramo tražiti strance za pomoć u štali. Gradskom čovjeku je servirana laž da je poljoprivreda nešto nazadno i bez obzira koliko sjajni bili uvjeti rada, smještaj i slično radnike je gotovo nemoguće pronaći. Ljudi će radije otići u Irsku ili u Ameriku u nekakav trgovački lanac i ondje za sitan novac provoditi cijele dane nego ovdje raditi u poljoprivredi.
Znaju li ljudi prepoznati vrijednost domaćega sira? Ima li razlike kod domaćih kupaca i stranaca?

Što ljudi iz veće udaljenosti dolaze po sir to više cijene proizvod. Što su bliže nama to veću ulogu igra cijena, a što su udaljeniji to veću ulogu igra kvaliteta proizvoda. Stranci su vrlo svjesni razlike između industrijskog sira i domaćeg sira.

Stavljanje sira u kalupe i izdvajanje sirutke

Odakle su vaši kupci?

Dolaze nam kupci iz cijele Istre, no nismo ograničeni na Istru, dolaze i ljudi iz Zagreba ,iz Dalmacije i brojni turisti iz stranih zemalja.

Što proizvodite?

Sir je naš glavni proizvod i to tvrdi, polutvrdi, svježi, skuta, mozzarella, potom mlijeko, jogurti, jogurti s dodacima voća, čokolade i slično. Najviše se prodaje naš Istarski polutvrdi i tvrdi sir, ali ljudi uvijek kupuju još dodataka i kad dođu samo po sir uvijek odu s jogurtima i slično.

U gradovima su jako popularni i vrlo skupi ovakvi proizvodi, u trgovinama zdrave hrane mali komadići sira se prodaju za veliku cijenu, ljudi su za popularne “organske” proizvode spremni izdvojiti puno više novca, no nerijetko ti “organski” proizvodi u naše trgovine stižu iz dalekih zemalja i prodaju se pored našeg mlijeka, voća i povrća po puno većim cijenama nego što su primjerice cijene vaših proizvoda ovdje na farmi – na licu mjesta.

Ljudi koji probaju više ne pitaju za cijenu, jer događa se da oni koji su alergični na mlijeko piju naše mlijeko i alergija – nema.

Ljudi se žale da ne jedu jogurte zbog žgaravice i slično, kad popiju naše domaće jogurte takvih problema jednostavno nema. To je mlijeko koje je dala naša krava, nahranjena na našoj zemlji, danas dobiveno, ohlađeno pa servirano. Tu nema nikakve industrijske obrade. Naš jogurt je sasvim prirodan, a kao takav on ne traje mjesecima nego 15 dana i to je to. Pravi jogurt se brzo kvari, pokvarit će se odmah ako nije u hladnjaku, tu nema kemije da ga štiti da beskonačno traje. A sve to se jasno očituje na ljudskom organizmu. Naši proizvodi nisu razvodnjeni. Oni su onakvi kakve je krava dala. Kako je Gospodin dao – takvo jest.

Usporedbe radi; kad industrijski sir ode u prodaju – kakvog ste ga kupili takav će i ostati, a naš je sir živ. On zori. Ako kupite mladi sir od mjesec, mjesec i pol i ako ga imate mjesec dana kod kuće primijetit ćete da je on svaki dan malo drukčiji. Unutra su žive bakterije, nema u sebi kemiju koja će ga zaustaviti i umrtviti. Ide od blagog do pikantnog sira. Prirodni proizvodi su živi.

Živi proizvodi trebaju žive ljude, uložen život – za život. Koliko se čovjek mora uložiti za jedan kolut sira?

Jedan kolut sira nam sadrži i do 20, 30 litara mlijeka. To mlijeko prolazi dug put fizičkog truda da bi došlo do sirane. Potom, za jedan kolut sira treba mnogo truda i ljubavi, puno vremena mu posvetiti. Tu treba uložiti čovjeka da bi taj sir došao na nečiji stol. Kad ga danas napravimo moramo ga 5,6 puta okretati pa ga staviti na soljenje pa odložiti na police gdje se svaki dan okreće tijekom 2 i pol mjeseca, tek onda ide u prodaju. To je ručni rad. Ljubav je neophodan sastojak. Bez ljubavi prema siru ovo ne bi išlo, kod nas je sir svaki dan na stolu, nema dana da ne jedemo naše sireve i jogurte. Znamo cijeniti sir i u njemu uživati.

Sestre Laura i Kristina

Snaga u sakramentima

Kako sve stignete, jeste li se umorili?

Vjera u svemu ovome puno znači. Kad nemaš snage za dalje On je jedina snaga. Obitelj sakramentalno živi i od tu crpimo snagu, a nađe se u svemu vremena i za molitvenu zajednicu i godišnja hodočašća. Pet godina za redom hodočastili smo u Međugorje. Zanimljivo, na Gospu Lurdsku proizveli smo naš prvi sir. Imamo i jednu posebnu medaljicu čudotvorne Gospe koju čuvamo, naime ova je kuća za vrijeme drugoga svjetskoga rada potpuno izgorjela, u pepelu je pronađena medaljica. To je metalna medaljica čudotvorne Gospe ugrađena u drveno postolje – ostala je netaknuta, ne samo metal već i drvo. Drveni ormar na kojem je stajala pretvorio se sav u pepeo. Gospi nije bilo ništa. Računamo stoga na Gospinu zaštitu.

Silvano nam je pokazivao pogone, objašnjavao proizvodni proces, no u trenutku kada smo ušli u štalu s kravama njegovo je lice zasvijetlilo, dozvao je krave kako bi nam pokazao koliko ih ima, a one su sve spremno na zvuk njegova glasa prionule k njemu, u punom povjerenju bez straha od ovih stranaca koje je uvukao u njihov životni prostor. Okružile su ga kao da ga svaka želi dotaknuti. Vjerojatno i sam nesvjestan radosti koja se očitovala na njegovu, do pred trenutak, umornom licu izgovarao nam je kako se koja zove, koliko ima godina i koji je njezin telčić. Silvano svaku kravu zna po imenu i svaka ima svoju posebnu priču i poseban tretman. Silvano zna doslovno sve o njima u što smo se i osobno uvjerili, nakon čega je Isusova prispodoba o Dobrom Pastiru svima prisutnima postala mnogo jasnija.Tu se ulaže život i tu je – radost.

Ribarnica Modrulj – Uživam u onome što me ispunjava i tako hranim potrebite

Lusiano Brezac Benigar jedan je od članova mnogobrojnih Benigarovih, riječka je to obitelji dobro poznata tamošnjoj Crkvi i potrebitima, ne samo u Rijeci gdje žive nego i šire. Molitelji, pjevači, organizatori, umjetnici, terapeuti, ribari… kod Benigarovih ima mnogo talenata, a novi se tek otkrivaju. Lusiano je jedan od članova ove obitelji koji je odlučio pokrenuti svoj posao i tako ljubav prema ribarenju konkretizirati u vlastitoj ribarnici.

Kako je krenula priča pokretanja vlastitog posla, kako se rodilo nadahnuće?

Dugi niz godina sam radio poslove koji su potpuno izvan moje prometne struke. U tim zadacima sam bio u direktnom svakodnevnom kontaktu s ljudima. Shvatio sam da volim komunicirati s ljudima, slušati njihove životne priče, izmijeniti emocije, pomoći ako mogu… S druge strane, moje ljubavi još od djetinjstva su more i ribolov. I danas se time bavim od ribolova s kopna, s mora, do podvodnog ribolova. Uživam u tome. To me ispunjava… Moju okolinu to i ne čudi. Moj nono je hranio svoju veliku obitelj s osmero djece. I on je gajio ljubav prema moru jer je bio lučki radnik, ali i svaki dan kao ribar sa svojom barkom izlazio na more. Moja mama i njezina obitelj su prodavali ribe i često baš zaslužno time preživjeli.

Lusiano Brezac Benigar

Zašto baš ribarnica? Zašto “Modrulj?”

Ribarnica je mjesto na kojem možeš sresti ljude, pružiti im lijepu riječ, nasmijati se, vidjeti ista lica, a možeš te ljude i nahraniti. Sviđa mi se ideja da obitelji sjedaju oko stola na kojem je spremljeno ono što je prošlo kroz moje ruke. Posebice me veseli ako ponekad nahranim one koji su siromašni.

Modrulj je rijetka vrsta morskog psa iz Jadrana. Gornji dio tijela mu je tamnomodre boje, a donji dio tijela bijele boje. Osim što je modrulj baš vrlo lijep, ova kombinacija koja znači plavo-bijelog morskog psa, približila se simbolično i mojoj navijačkoj nogometnoj strasti jer sam navijač NK Rijeke. Nije više bilo razmišljanja kako će se obrt zvati.

Riba, more, trgovina, ljudi…. za ovakav pothvat mora biti prisutna silna ljubav? U ovako nešto se sigurno ne ulazi bez posebne ljubavi. Kad kažemo riba i more – što je u vašem srcu?

Ribe i more su spomen na nešto ugodno i pozitivno. To je ono u čemu se vidim. Možemo reći da su to moji snovi. Daj mi barku, more i još ako ulovim ribu, nitko sretniji od mene! Jednostavno se u tome vidim. Ali i moja obitelj to donekle slijedi. I većina moje braće dijeli sa mnom ove ljubavi.

Otvaranje vlastitog posla je rizik, kako ste pobijedili strah i kako danas pobjeđujete kušnje?

Da, nije to baš lako. Posebice u današnje vrijeme. Mislim da se općenito ljudi sve teže odlučuju krenuti s vlastitim poslovima. To čak i ne ovisi o godinama ili iskustvu. Svi smo podložni jednom strahu koji nam je nametnut okolnostima u kojima trenutno živimo. Svaki posao donosi rizik i ne postoji onaj koji odmah jamči uspjeh. U tom pogledu sam kod početnih premišljanja oko napuštanja sigurnosti i ulaska u novi posao imao veliku podršku obitelji. To je već bila garancija određene sigurnosti. Lijepo je kad imaš one na koje se možeš osloniti. Ovaj posao i dalje nosi velike kušnje i strahove.

Ako govorimo baš o ovom trenutku, ništa nije obećavajuće, već naprotiv. Gospodarstvo je jako uništeno, ali i mali ljudi su stradali te obiteljski budžeti nisu više isti. To se sve odražava uvelike na moje poslovanje koje sada trpi kušnje da opstane. Osobno imam težih dana kada se lomim i lakših dana kada to prihvaćam.

Koliko vam u svemu i što znači vaša obitelj? Sigurno je to velika snaga. Vi ste mnogobrojna obitelj koja je vrlo aktivna u Crkvi – koliko vas ima?

Imam roditelje, troje braće i dvije sestre. Jedni druge uvijek guramo i potičemo u svim projektima i pothvatima. Svatko od nas je različit, no da, u Crkvi smo dosta aktivni. Iako je i taj oblik davanja za korist zajednici možda manje važan ili nepotreban za isticanje da ne postižemo lažnu važnost u odnosu na ostale. Puno je važnije da smo kao obitelj generalno gledano snažni u vjeri i ne zapuštamo odnos s Bogom.

Imate li podršku zajednice – Crkve?

Kada kreneš raditi neki posao, očekuješ da će ti podršku najprije dati oni koji su „tvoji“. Ne mogu reći da je to baš uvijek tako, iako ne želim time dati notu razočaranja. Ljudi su uvijek samo ljudi i ne treba puno očekivati. Moji kupci su ljudi od kojih neki pripadaju Crkvi, a neki i ne. No, ne pravim razliku. Ali ako moram isticati, svakako mogu reći da je bilo i još uvijek jest, pojedinaca iz Crkve koji su mi dali povjerenje, a to je itekako značilo za opstojnost i razvoj mojeg poslovanja.

Kako ste preživjeli krizu koronavirusa?

Svi koji smo iz obitelji u istom domaćinstvu smo doživjeli vrlo neugodan šok jer je korona donijela ozbiljan atak na našu egzistenciju. Nijedan posao, nijedan pogon više nije funkcionirao. Sve se dovelo u naglu pauzu, ali troškovi, krediti i potrebe da hranimo one koji su u potrebi te im kao i do sada nekima plaćamo režije, ostali su van te pauze. Ozbiljno nas je to pogodilo. Mogli smo se osloniti samo na maminu mirovinu koja je manja od tisuću kuna. U tom trenutku je zbog novih mjera bila zatvorena i tržnica na kojoj je ribarnica.

Borci kakvi jesmo, odlučili smo da moramo naći neku opciju. Tada se izrodila ideja o dostavi ribe. Iako je vrijeme bilo krizno (nastavlja se još uvijek) i nije bilo dovoljno ribe jer su brodovi uzeli poticaje pa prestali loviti, snalazili smo se s malim mrežarima i na druge načine te tako preživjeli kao obitelj, ali i mnoge nahranili. To vrijeme dolaska ljudima na vrata je bilo baš posebno iskustvo.

Što vam vjera znači u poslu? Kako živite evanđelje u vašoj ribarnici?

Uvijek se pitam kako žive ljudi koji nemaju vjeru, kada je nama koji smo na Božjoj infuziji nade ovako teško. Bez vjere, bili bi potpuno pogubljeni u svemu što radimo. Evanđelje je nešto što i ne odvajaš od vjernika, to je recept po kojem živi te ga više i ne zna objasniti. Ono nije nešto što se može prepričati, to je utisak koji nastaje kao opažanje nečijeg života. Nastojim biti Božji i takav se davati ljudima, pokloniti svakom lijepu riječ, utjehu i osmjeh, a gladne nahraniti. Nadam se da to dobro činim i da oni koji sa mnom dolaze u kontakt primjećuju Onoga koga nosim sa sobom u te susrete.

Prvi susjedi – Toljanići

Ribarnica Modrulj nalazi se u Rijeci u sklopu tržnice Donja Vežica, u neposrednoj blizini nedavno je otvorena i vinoteka “Gospoja” velike kršćanske obitelji Toljanić iz Vrbnika, posljednja koju je otvorio iznenada preminuli vlasnik vinarije Franjo Toljanić. Proizvodnja vina, Vinotel, restorani, inovacije u području vina samo su neki su od iskoraka obitelji Toljanić u vlastitoj proizvodnji u koju je uključena šira obitelj, a sam pokojni Franjo Toljanić i njegova supruga Katarina imaju dvanaestero djece od kojih se neki već školuju za nastvak proizvodnje. Proizvodi Toljanića su odmah prepoznati na tržištu kao visokokvalitetni, Duh u kojem mole i rade lansirao ih je na vrh domaće proizvodnje, obitelj je rasla i zajedništvo je jačalo. Toljanići su u svome radu i životu doista – svjedočanstvo, svjedočili su vjeru životom, radom, stvaranjem, kreativnošću, ali i na križu; patnjom u Gospodinu, prihvativši smrt u nadi i vjeri u Vječnost kada je nedavno preminuo njihov otac, suprug i brat Franjo, nastavivši hod njegovim stopama, do novog susreta u Kristu.

Butelja ovog vina ne cijeni se samo zbog njegove vrhunske kvalitete, braća će znati prepoznati da je u taj trsov rod utkan – život slugu Gospodnjih. Da su ti proizvodi, kako je istaknuo Silvano Orbanić – živi, jer su jedino takvi dostojni biti djelom stola jedne svetinje – obitelji koja se oko njih okuplja.

Predan rad, žrtva, poštenje, velikodušje koje nikad ne ostavlja praznih ruku, susreti koji ispunjaju srca i nadahnjuju samo su neka od obilježja onih kršćana koji su se odlučili na stvaranje. Doista, od njih se uvijek kući ponese više nego se može kupiti, pune ruke i puno srce. Stoga, radost nam je podržati ih i zajedno s njima objaviti i živjeti Riječ – evo sve činim novo!

Važno je – odvažiti se na stvaranje, ali i prepoznati i podržati kao braća one oko nas koji stvaraju.