Znanstvenik i književnik Dino Milinović istražio jedan od najstarijih i najvrjednijih predmeta Riznice zagrebačke katedrale Bjelokosni plenarij, predmet kojeg čine četiri međusobno povezana reljefa izrađena u bjelokosti. Na svakome su reljefu u dva registra prikazani prizori iz Kristova života, a u središtu se nekoć vjerojatno nalazio komadić „Drva Gospodnjega“, odnosno djelić Svetoga Križa.

„Ova je knjiga dovršena u trenutku razornog potresa koji je pogodio Zagreb i okolicu 22. ožujka 2020. U njemu je ponovno stradala zagrebačka katedrala, ‘duša i tvrđava domovine’, kako joj tepa August Šenoa nakon potresa 1880. godine. Bjelokosni plenarij preživio je i ovu nesreću“, napisao je Dino Milinović, autor novoobjavljene knjige „Umjetnost crkvenih riznica. Bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale“, na početnim stranicama zanimljive knjige o jedinstvenom i neprocjenjivom zagrebačkom bjelokosnom plenariju, o kojemu su vrijedno izdanje zajednički objavili Hrvatska sveučilišna naklada, FF press Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zagrebačka nadbiskupija.

Bjelokosni plenarij doista je tijekom svog gotovo tisućljetnog postojanja proživio mnoge požare, potrese, promjene izgleda, krađe, putovanja, izložbe, opisivanja, zanemarivanja, nadahnuća za nova ostvarenja, kao i trenutke izuzetne pozornosti ljubitelja i poznavatelja jednog od najljepših primjera srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske.

Bjelokosni plenarij jedno je od krunskih djela crkvene baštine u Hrvatskoj

Riječ je o knjizi čiji autor po prvi put u postojanju tog rizničkog predmeta, na više od 260 stranica podrobno piše samo o tom predmetu i objašnjava njegov sadržaj, ulogu, podrijetlo, moguće mjesto i razloge nastanka, uspoređujući ga s drugim sličnim predmetima i ikonografskim odrednicama europskog prostora i vremena.

Za liturgičara se vrijednost plenarija očituje u kontinuiranoj upotrebi u liturgijskom slavlju, a za povjesničara umjetnosti to je jedna od najintrigantnijih umjetnina

Knjiga je nastala iz doktorske disertacije obranjene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i niza članaka koje je autor objavio u različitim znanstvenim časopisima i zbornicima kroz idućih desetak godina. Knjiga je namijenjena kako stručnoj publici tako i običnom čitatelju koji želi bolje upoznati jedno od krunskih djela crkvene baštine u Hrvatskoj. Kako autor napominje, za liturgičara se vrijednost plenarija očituje u kontinuiranoj upotrebi u liturgijskom slavlju već gotovo tisuću godina, vjerojatno od osnutka Zagrebačke biskupije krajem 11. stoljeća, a za povjesničara umjetnosti, to je jedna od najintrigantnijih umjetnina iz razdoblja ranijega srednjeg vijeka na tlu Hrvatske.

Bjelokosni plenarij iz Riznice zagrebačke katedrale

Bjelokosni plenarij naziv je za jedan od najstarijih i najvrjednijih predmeta u riznici zagrebačke katedrale. Još 1394. godine spominje ga „vrli muž i gospodin“ Blaž, zagrebački kanonik kustos u najstarijem sačuvanom imovniku Riznice. Danas Riznica čuva središnji i najstariji dio predmeta kojeg čine četiri međusobno povezana reljefa izrađena u bjelokosti. Na svakome su reljefu u dva registra prikazani prizori iz Kristova života, sveukupno njih deset (Navještenje, Rođenje, Krštenje, Preobraženje, Pranje nogu, Posljednja večera, Uhićenje, Raspeće, Uskrsnuće i Uzašašće). U središtu, između reljefa, nekoć se vjerojatno nalazio komadić „Drva Gospodnjega“, djelić Svetoga Križa, pa je tako plenarij u stvarnosti bio svojevrsna stauroteka – relikvijar u kojemu je bila pohranjena najdragocjenija relikvija kršćanskoga svijeta, zaključuje Milinović, navodeći kako bi „najjednostavnije bilo pretpostaviti da je naš plenarij izvorno predstavljao korice nekog posebno važnog liturgijskog rukopisa“.

U žiži pozornosti taj se predmet našao 8. travnja 2005. godine kada je iz evanđelistara u tim „zagrebačkim“ koricama naviješteno evanđelje u misi sprovoda sv. Ivana Pavla II.

Povezujući nastanak plenarija s vremenom osnutka Zagrebačke biskupije, Milinović pretpostavlja da je bjelokosni plenarij iz riznice zagrebačke katedrale vjerojatno bio ciljana narudžba za novu biskupiju podno Medvednice, na tragu ranijih, brojnih kontakata između Lotaringije i ugarskoga kraljevskog dvora te završava da „visoka estetska kvaliteta bjelokosnih reljefa ne bi, dakako, bila dovoljna za prestiž takvog poklona da se u središtu nije nalazila dragocjena relikvija „Gospodinova drveta“. Poklon in maiorem gloriam Dei, dostojan kralja“.

Autor podsjeća da su prema tom zagrebačkom predlošku izrađene kopije plenarija u metalu s nakanom da služe kao korice za liturgijske knjige. Jedan je primjerak darovan papi Ivanu Pavlu II. tijekom pastoralnog pohoda 1998. godine u Mariji Bistrici, jedan je u službi misnog obreda u zagrebačkoj katedrali. U žiži pozornosti taj se predmet našao 8. travnja 2005. godine kada je iz evanđelistara u tim „zagrebačkim“ koricama naviješteno evanđelje u misi sprovoda sv. Ivana Pavla II. Zanimljivo je nadodati da je taj hrvatski dar bio korišten i tijekom pontifikata pape Benedikta XVI. u papinskim liturgijskim slavljima, kao i 5. listopada 2014., kada je papa Franjo u bazilici sv. Petra u Vatikanu predvodio euharistijsko slavlje prigodom otvaranja Treće opće skupštine izvanredne sinode biskupa.

Osim tih radosnih osjećaja, autor na prvoj stranici knjige podsjeća i na „žalosno čuvstvo“, povezano s krađom tog dragocjenog predmeta, čiji je povratak iz Amerike 17. svibnja 1930. godine izazvao oduševljenje u Zagrebu i Hrvatskoj. Prema tadašnjem zapisu Gjure Szabe, plenarij – do nedavna nepoznat u javnosti – postao je „općeno poznat i u zadnjem selu, i sad je jedva pismen čovječuljak raspravljao o njemu s nekim žalosnim čuvstvom zbog izgubljene znamenitosti“. Može li Milinovićeva knjiga o Bjelokosnom plenariju doprinijeti tome da danas svaki „jedva pismen čovječuljak raspravlja o njemu“, više nije na autoru nego na što većem broju čitatelja i ljubitelja hrvatske baštine i kulture.