Zadnjih desetljeća, uslijed velikih socioekonomskih promjena, osobito sve veće industrijske i informacijske tehnologije, dolazi do sve težeg ostvarenja prava na rad. Pojavljuju se sve više nesigurni i netipični oblici rada, umjesto dosadašnjeg sigurnog, ugovorom zaštićenog i dobro plaćenog rada. Naime, zbog održanja konkurentnosti, brojni poslodavci pribjegavaju novoj strategiji zapošljavanja preko vremenski ograničenih ugovora te angažiranja uslužnih organizacija (eng. outsourcing) i honorarnih radnika. U tom smislu, sve veći broj zaposlenika tijekom radnoga ži­vota barem jedanput promijeni radno mje­sto i zaposli se u drugim organizacijama pa i u drugim radnim sektorima. Doživotno zaposlenje i napredovanje unutar jedne organizacije danas predstavlja iznimku, budući da sve veći broj poslodavaca zahtijeva radnu fleksibilnost i mobilnost na sve zahtjevnijem tržištu. Pojavljuje se novi oblici radnog odnosa koji se očituju u fleksibilizaciji vremena, zaposlenja, mjesta zaposlenja ili organizacije rada.

Novi oblici rada više odgovaraju poslodavcu i idu na štetu bračnog i obiteljskog života

Svi ovi novi oblici rada utječu pozitivno i negativno na brak i obiteljski život, odnosno, idu li u korist radnika ili omogućuju veću dostupnost i raspoloživost radnika u skladu s potrebama poslodavca. Naime, iako su ovi novi oblici rada bili dobro zamišljeni jer su trebali omogućiti fleksibilno radno vrijeme u korist zaposlenikove odluke kada će obaviti plaćeni posao, omogućiti mu obavljanje više poslova istovremeno te lakše pronalaženje novog posla u razdoblju nezaposlenosti ili pak omogućiti radnicima prostorno neuvjetovan rad koji mu omogućava nesmetano usklađivanje privatnoga i poslovnog života, današnji trendovi pokazuju da oni više odgovaraju poslodavcu i idu na štetu bračnog i obiteljskog života.

Danas su stoga sve češće pojave da velik broj radnika obavlja poslove s nepunim ili rastezljivim radnim vremenom te dolazi do potpunog podređivanja rada i privatnog vremena poslodavcu. Osim toga, sve su češći oblici uvjetovanog i nesigurnog zaposlenja na određeni rok koji omogućuju poslodavcu da ima na raspolaganju pokretljiviju radnu snagu. Vrijedno je stoga naglasiti da najveći udio zaposlenih na određeno radno vrijeme imaju: od razvijenih zemalja Španjolska, a od zemalja u tranziciji Poljska, Hrvatska i Slovenija. U tom smislu, bit će sve manji onih koji mogu ili će moći očekivati stabilnost i sigurnost stalnog zaposlenja, a time i sigurnost dohotka tijekom cijeloga svog radnog vijeka, što dodatno utječe na odluku o (ne)rađanju više djece. Osim toga, nestalnost i nesigurnost zaposlenja u velikoj mjeri povećava rizik siromaštva što dodatno utječe trend smanjivanja broja djece u obitelji.

Mogućnost opstanka na tržištu rada imat će samo izuzetno sposobni radnici, dok se slabo kvalificiranoj, nekonkurentnoj radnoj snazi oduzima pravo na rad

Osim fleksibilnosti i mobilnosti radnog mjesta radnik je danas suočen i sa sve većom potrebom trajne edukacije i cjeloživotnog obrazovanja kako bi se zadovoljili zahtjevi novih tehnologija, mogućnost kvalitativnog napretka u opisu zaposlenja te utemeljenost plaća po učinku – kvaliteti proizvoda. Mogućnost opstanka na tržištu rada imat će samo izuzetno sposobni radnici, dok se slabo kvalificiranoj, nekonkurentnoj radnoj snazi oduzima pravo na rad. Zaposlenje dobivaju oni čije kompetencije omogućuju rad na različitim poslovima i pozicijama što je u konačnici određeni oblik diskriminacije i stvaranje darvinističkog mentaliteta u kojem pravo na rad imaju samo oni velikih sposobnosti dok su drugi osuđeni na preživljavanje. Naime, niže profesionalno kvalificirani slojevi građana, kojih je još uvijek izuzetno velik broj, osuđeni na obavljanje slabo plaćenih poslova i upitnu sigurnost zaposlenja što se nesumnjivo odražava i na njihov bračni i obiteljski život. Istovremeno, poslodavac na taj način dobiva radnike koji su sposobni brzo i učinkovito odgovoriti na stalnu potrebu prilagodbe poslovanja koje donose promjene u tehnologiji, ponudi, potražnji pojedinih proizvoda i usluga, a istovremeno izbjegava tzv. tehnološki višak radne snage, bolne i skupe postupke otpuštanja radnika te zapošljavanja novih.

Iako potreba za stalnim obrazovanjem i usavršavanjem po sebi je dobra, ona se u praksi također negativno odražava na bračni i obiteljski život. Naime, imperativ profesionalnog napretka često uvjetuje nastanak novih oblika bračnih zajednica i obitelji, kao što su vanbračne i slobodne zajednice te obitelji s malim brojem djece. Na takve se nove oblike zajedničkog života mladi često odlučuju jer im dinamika profesionalnog napretka nameće nužnost dugotrajne ili trajne izobrazbe i usavršavanja, a obitelj im u ostvarenju tog nauma predstavlja samo teret i prepreku. Nadalje, stabilnost postojećih bračnih odnosa, pogotovo iz perspektive žene, nije više uvjetovana materijalnom sigurnošću jer mogućnost stjecanja višeg društvenog statusa kroz profesionalnu stručnost otvara prostor emancipacije. Osim toga, dinamika podređenosti privatnog života profesionalnom posebno pogađa majke, koje se u uzletu karijere teže odlučuju na rađanje drugoga ili trećeg djeteta.

Nužno je organizirati i prilagoditi sav proces rada tako da se poštuju potrebe osobe i njezini načini života, u prvom redu njezina obiteljskog života

Iako Crkva ne zabranjuje obiteljske migracije u potrazi za radnim mjestom, budući da su mobilnost i fleksibilizacija radnog mjesta nove i nužne pojave na tržištu rada, ipak se naglašava kako poduzetnički duh mora biti popraćen mjerama natalitetne i demografske politike. Sigurnost radnog mjesta i rodiljnih naknada, omogućavanje porodiljnog dopusta bez opasnosti za gubitak radnog mjesta, ulaganje u infrastrukturu koja prati zaposlene roditelje (vrtići, škole), bolja organizacija rada koja omogućuje ženama slobodne dane kada djeca polaze u školu, neradna nedjelja, zdravstvena zaštita, mogućnost rada od kuće, povoljni stambeni krediti, samo su neke od mjera koje moraju pratiti suvremeno tržište rada. Drugim riječima, kada radna pokretljivost dovodi do smanjenja broja zakona o radu, nastaju „novi oblici psihološke nestabilnosti i teškoće oko utiranja vlastitog životnog puta, u što je uključena i odluka o zasnivanju braka. To pak vodi prema rasipanju snaga društva, a i prema obezvređivanju čovjekovu (Usp. Benedikt XVI., enciklika Caritas in veritate, br. 25.). Na osobit način potrebno je zaštititi trudnice i samohrane majke.

U tom kontekstu treba naglasiti da je, na općenitiji način, nužno organizirati i prilagoditi sav proces rada tako da se poštuju potrebe osobe i njezini načini života, u prvom redu njezina obiteljskog života, imajući u vidu dob i spol svakoga. Činjenica je da u mnogim društvima žene rade gotovo na svim područjima života. Ipak se pristoji da im se omogući potpuno razvijanje njihovih djelatnosti prema naravi koja im je svojstvena, bez diskriminacija i bez isključivanja iz zaposle­nja za koje su sposobne, ali također tako da se ne povrijedi poštivanje njihovih obiteljskih težnji i specifične uloge koja im pripada da zajedno s muškarcem doprinose dobru društva (Usp. Ivan Pavao II., enciklika Laborem exercens, br. 19.).

Izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, dekan i profesor moralne teologije i socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, član Upravnog vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, tajnik Komisije HBK „Iustitia et pax“ te predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku.