Upravo tada kada želim govoriti ili djelovati iz onog najplemenitijeg u sebi, uhvati me gnjev ili zlovolja. I čini se da baš tada kada želim biti najviše nesebičan, otkrivam svoju opsjednutost time da budem voljen. Baš tada kada činim sve da što bolje izvršim svoju dužnost, počinjem se pitati zašto i drugi ne daju sve od sebe kao ja. Upravo kada pomislim da sam sposoban nadići svoje napasti, osjetim zavist prema onima koji su im popustili.
Ponekad se ljudi pitaju: Što se dogodilo starijem sinu? Je li dopustio da ga otac nagovori? Je li na kraju ušao u kuću i sudjelovao u slavlju? Je li zagrlio svojega brata i primio ga tako srdačno kao što je to učinio njegov otac? Je li s ocem i bratom sjeo za isti stol i zajedno s njima uživao u blagdanskom jelu?
Što više razmišljam o starijem sinu u sebi to više uviđam koliko su zapravo duboki korijeni moje izgubljenosti i koliko je teško iz nje se vratiti kući. Povratak kući nakon razvratne ludosti čini se toliko lakšim od povratka kući nakon hladne mržnje koja se uvukla u najtamnije zakutke mojega bića. Moja odbojnost nije lako prepoznatljiva i razumski objašnjiva. Ona je puno pogubnija jer se vezala uz naličje moje kreposti.
Zar nije dobro biti poslušan, pun poštovanja, podložan, radin i požrtvovan? Pa ipak se čini da su moje odbojnosti i kritike na tajanstven način povezane s takvim pohvalnim stavovima. Ta me povezanost često čini očajnim. Upravo tada kada želim govoriti ili djelovati iz onog najplemenitijeg u sebi, uhvati me gnjev ili zlovolja. I čini se da baš tada kada želim biti najviše nesebičan, otkrivam svoju opsjednutost time da budem voljen. Baš tada kada činim sve da što bolje izvršim svoju dužnost, počinjem se pitati zašto i drugi ne daju sve od sebe kao ja. Upravo kada pomislim da sam sposoban nadići svoje napasti, osjetim zavist prema onima koji su im popustili. Izgleda da je uz moje kreposno”ja” uvijek i jedno zlovoljno gunđalo.
Ovdje se suočavam sa svojim istinskim siromaštvom. Ja uopće nisam u stanju iskorijeniti svoja neraspoloženja. Ona su u mojem biću ukopana tako duboko da je njihovo vađenje ravno samouništenju. Kako očistiti kukolj takvih osjećaja, a istodobno ne uništiti i dobro zrnje kreposti?
Može li se stariji sin u meni vratiti kući? Mogu li ja biti pronađen kao što je mlađi sin bio pronađen? Kako ću se vratiti kad sam izgubljen u zlovolji, kada sam zahvaćen ljubomorom, kada sam zatočen u svojoj poslušnosti i podložnosti koje proživljavam poput ropstva?
Jasno je da se sam od sebe ne mogu pronaći. Više od ozdravljenja mlađeg sina u meni, upitno je ozdravljenje starijega sina u meni. Suočen s nemogućnošću da sam sebe spasim, sada razumijem Isusove riječi Nikodemu: „Ne čudi se što ti rekoh: ‘Treba da se rodite nanovo, odozgor’” (Iv 3, 7). Doista, mora se dogoditi nešto što ja sâm ne mogu potaknuti da se dogodi. Ne mogu se ponovno roditi odozdo, odnosno svojom vlastitom snagom, svojim vlastitim umom, svojim vlastitim psihološkim poniranjima. U mojim mislima o tome ne postoji sumnja jer sam se u prošlosti toliko trudio izliječiti od svojih jadikovki, ali nisam uspio… i nisam uspio… i nisam uspio sve dok nisam stigao do ruba potpunog emocionalnog sloma pa i fizičke iscrpljenosti. Ja mogu biti ozdravljen samo odozgor, odakle Bog zahvaća. Što je meni nemoguće, Bogu je moguće. „S Bogom je sve moguće.”
Gornji tekst je izvadak iz knjige Henrija J. M. Nouwena Povratak izgubljenog sina. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.