Jedan prizor iz Evanđelja vrlo je zgodan za prikazivanje na filmu: Isus, sama slika krotkosti, iznenada se preobražava u starozavjetnoga proroka koji zamahuje užadi kao bičem i jakim glasom izgoni trgovce iz hrama. Ta je situacija i u stvarnosti morala biti veoma napeta. Ne možemo ni zamisliti obične trgovce kako napuštaju svoje trgovine samo zato što im je netko rekao da odu. Morali su se dobro prestrašiti kada su dopustili da ih potjeraju. Taj je prizor možda zgodan za filmsku ekranizaciju, ali nije bio tako drag nekim crkvenim ocima koji su širili ideju evanđeoskoga mira i smatrali da je srdžba opasna strast koja čovjeka navodi da počini nemoralna djela.

Rasrdiš se – piše jedan stoički filozof – i ubiješ kokoš koja ti se mota oko nogu. No umjesto te kokoši u blizini je mogao biti i tvoj otac. Ljutit čovjek ne razmišlja, djeluje prema trenutnomu poticaju. Tko može jamčiti što će se dogoditi? Lijek tome je apatheia, spokoj duše koji umrtvljuje sve strasti duše i ne dopušta joj da naizvan pokaže ako je nešto ljuti ili izaziva suosjećanje. I danas se kod nas govori o „britanskoj flegmi“. I to ne slučajno: prošlih stoljeća za odgoj mladih u engleskim koledžima čitali su se stoički autori.

Ako čvrsto držiš uzde, daleko će te odvesti, ali ako izgubiš vlast nad njima, postaju neukrotivi i odvode te u propast

No treba li svaki proplamsaj osjećaja držati opasnom strasti? Zar je idealna ona osoba koja se ne uznemiruje ni zbog čega niti se ičim oduševljava, koja je apatična ili – kako narod kaže – koja je „poput sante leda“? Je li nemoralno naljutiti se kada vidimo da netko čini zlo i je li moralno sačuvati mir kada vidimo da je netko zlostavljan? Kršćanski je moral u tome naučio razlikovati stvari. Ako ćemo nazvati strašću svako očitovanje osjećaja, onda moramo razlikovati dobre strasti, tj. poticaj na dobro, od onih loših, tj. poticaja na zlo. No i dobre strasti imaju svoje granice. Često se uspoređuju s nemirnim konjima: ako čvrsto držiš uzde, daleko će te odvesti, ali ako izgubiš vlast nad njima, postaju neukrotivi i odvode te u propast.

Kao primjer može nam poslužiti srdžba. No kada je srdžba ispravna, a kada nije? Stari su autori ovako razlikovali: trebamo se srditi na đavla, a ne na grješnika. Možemo to ovako reći: dobro je srditi se na zlo, ali ne na ljude.

Isusova je srdžba bez sumnje bila opravdana. No što ga je toliko rasrdilo? Srednjovjekovni su autori govorili da je bila riječ o simoniji, trgovanju svetim stvarima, što je u njihovo vrijeme bilo veoma rašireno. Mnoge su osobe nastojale novcem steći crkvene položaje, čak i svećenička i biskupska ređenja. Stoga su u crkvenomu pravu donesene stroge kazne za trgovanje svetim stvarima. Neki su u svojoj revnosti protiv toga zla (primjerice Petr Chelčický) išli tako daleko da su svaki oblik trgovine smatrali negativnim. Naposljetku su moralisti došli do razborita kompromisa: prodaja i kupovina dio je života, dakle posao kao i svaki drugi. Kada ga obavljamo pošteno, zašto taj posao ne bi bio blagoslovljen?

U tumačenju evanđeoskoga događaja čišćenja hrama moderni se tumači ne ograničavaju na moralnu stranu događaja. Puno je važnije promatrati ga u kontekstu biblijske povijesti. U tomu slučaju nije riječ samo o čišćenju hramskoga prostora od nedostojna meteža. Uostalom, lako možemo zamisliti kako su se trgovci poslije vratili. Farizeji su negodovali zato što je svojim ponašanjem Isus sebi prisvojio autoritet nad hramom u Jeruzalemu, najsvetijim židovskim mjestom.

Ljudska je duša pozvana posvetiti mjesto na kojemu živi

Hram je univerzalna religijska ideja. Pretpostavlja se da je riječ o mjestu na kojemu prebiva božanstvo. Božansko je u određenoj mjeri povezano s hramom: Bog prebiva u hramu. Vjernici su morali doći u hram da mu prinesu svoje darove i pomole se. U početku Bog Izraelov nije htio da mu sagrade hram i svojim je vjernima uvijek iznova pokazivao da je on posvuda i da ih štiti na svakome koraku, da ga, kao što nam kazuje Knjiga o Jobu, možemo zazivati i iz dubine mora. Na koncu je ipak dopustio izgradnju jeruzalemskoga hrama; obećao je da će mu molitve koje mu se upute s toga mjesta biti osobito ugodne i da će to mjesto biti sveto. Sigurno, u Starome zavjetu hram je bio pralik nove stvarnosti koja je trebala doći u Novome zavjetu. On je već bio povlašteno mjesto u kojemu prebiva Bog – osoba Isusa Krista. Čisteći hram Isus očituje svoj autoritet nad hramom. To će se poslije očitovati na još jasniji način kada se u trenutku Isusove smrti razderala hramska zavjesa (usp. Mt 27,51) te kada se hram posve srušio. Od tada samo u njemu, Isusu, prebiva sva punina božanstva (usp. Kol 1,19).

No Krist je i glava Crkve, svojega mističnog tijela, i stoga svi vjernici imaju udjela u njegovu Duhu. Dakle, i duše vjernika su Božji hram, Božje prebivalište, kako čitamo kod sv. Pavla. I tako, kao što jedan hram posvećuje čitav grad, ljudska je duša pozvana posvetiti mjesto na kojemu živi. Dakle, sve ono što se nalazi u blizini kršćanina mora biti posvećeno njegovom prisutnošću, po Duhu Svetomu koji prebiva u njegovu srcu. Naravno da prije toga mora očistiti vlastiti hram kako bi potom mogao očistiti sve ono s čime dolazi u dodir. U životopisima monaha pripovijeda se kako su odlazili boraviti u pustinju kako bi je oslobodili demona koji su ondje prebivali. Danas demoni radije borave u gradovima nego u pustinji. No dobri kršćani mogu očistiti i gradove tako da naposljetku čitav svijet postane Božji hram.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomaša Špidlika Osluškivati srcem. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.