Nizozemski Vrhovni sud presudio je u utorak 21. travnja da je liječnicima zakonski dozvoljeno eutanazirati pacijente s teškom demencijom, pod uvjetom da je pacijent izrazio želju da se eutanazira dok je još u zakonskim mogućnostima, prenosi Catholic News Agency.

Niži sudovi ranije su presudili da liječnik nije postupio nepropisno kad je eutanazirao 74-godišnju ženu s uznapredovalom demencijom, iako je žena tijekom postupka morala biti pod višestrukim dozama sedativa te je bila fizički nemoćna. Slučaj je poslan na Vrhovni sud radi dodatnog pojašnjenja Zakona o eutanaziji koji dopušta liječnicima da ubiju pacijente za koje se smatra da su u “nepodnošljivoj patnji”.

Prema nizozemskom zakonu, eutanazija je zakonita samo za osobe s demencijom koje su napisale ili usmeno izrazile ‘anticipiranu naredbu’ svome liječniku.

„Izgledi da će netko ikada patiti od demencije mogu biti dovoljan razlog da sastavi ‘anticipiranu naredbu’ (putem životne oporuke). To može biti učinjeno samostalno ili se najprije razgovara s obiteljskim liječnikom. Doktor može izvršiti eutanaziju na pacijentu s demencijom samo ako takva ‘naredba’ postoji, ako se provodi zakonom propisana skrb i ako pacijent, prema vlastitu mišljenju, trpi nepodnošljivu patnju bez izgleda za poboljšanje”, stoji na internetskim stranicama nizozemske vlade.

Žena koja se odupirala eutanaziji četiri godine ranije napisala je ‘anticipiranu naredbu’ zahtijevajući da se provede ovaj postupak umjesto da bude smještena u starački dom. U ‘naredbi’ je rekla da želi „moći odlučiti dok sam još zdravog razuma i onda kada mislim da je pravo vrijeme za to“.

Tužitelji su tvrdili da je njezin pokušaj da se odupre liječniku ukazivao na to da se možda predomislila, ali nije mogla verbalno komunicirati.

Doktor Charles Camosy, bioetičar i profesor na Sveučilištu Fordham, rekao je za CNA da je odluka Vrhovnog suda dio pravnog “skliskog terena” u Nizozemskoj o eutanaziji. Camosy je rekao da će pacijenti sa stanjima koja uključuju mentalno pogoršanje biti u središtu buduće rasprave.

„Vjerujem da će sljedeća velika borba za temeljnu ljudsku ravnopravnost biti iznad procjene vrijednosti čovjeka s uznapredovalom demencijom“, rekao je. „Po mom mišljenju, nemoguće je odvojiti to što se događa u Nizozemskoj od općeg odbacivanja temeljne ljudske jednakosti na postkršćanskom zapadu.“

Osoba s uznapredovalom demencijom ili teškom ozljedom mozga -napominje Camosy – nije u mogućnosti izraziti pristanak da bude eutanazirana, što znači da će liječnik koji provodi eutanaziju vjerojatno biti taj koji odlučuje je li pacijent u tako teškoj patnji da treba umrijeti.

„Liječnici su očito loši u prosuđivanju ovih stvari“, rekao je Camosy. „Studija za studijom otkriva da kvalitetu života svojih pacijenata ocjenjuju lošijom nego što to smatraju sami pacijenti. Pretpostavljaju da ljudi više žele kvalitetu života nego duljinu života, iako brojke pokazuju upravo suprotno.“

Camosy je za CNA izjavio da, s obzirom na to kako Nizozemska već dva desetljeća eutanazira novorođenčad koja također nije u stanju izraziti koliko jako pati, „logično slijedi da bi to mogli reći i za nekoga s demencijom u kasnom stadiju.“

Umjesto daljnjeg širenja eutanazije, Camosy je predložio da Nizozemska umjesto toga poveća broj skrbnika za bolesnike s demencijom te poradi na osnaživanju obitelji pacijenata s demencijom kako bi im se pružila skrb.

Dok zapadni svijet koji je uvelike odmakao od kršćanskog poimanja života zakonima i različitim tumačenjima istih ulazi u veliko ‘sivo područje’, Katolička Crkva tu je potpuno jasna. Po pitanju eutanazije Katekizam Katoličke Crkve navodi: “Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama s posebnim potrebama, bolesnima ili umirućima. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Pogreška u procjeni, u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.” (KKC 2277)