Sedma Isusova riječ na križu – izvor pobožnosti 

Luka nas kao o posljednjoj Isusovoj riječi na križu izvješćuje o riječi punoj pouzdanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj“ (Lk 23,46). To je riječ iz Psalma 31. Pobožni Židovi molili su ovaj psalam kao večernju molitvu. U isto vrijeme, kad su Izraelci u Hramu govorili ovaj psalam, moli ga Isus kao večernju molitvu svoga života. Luka još riječima psalma dodaje i riječ „Oče“. „Abba, Oče!“, to je nježno obraćanje Bogu, tipično za Isusa na koje on i nas poziva. Divljenja je vrijedno već to da Isus u toj bolnoj situaciji umiranja svomu Ocu upravlja ovu riječ punu povjerenja i istodobno nježnu riječ. To je milosrdni Otac, Otac koji ljubi, koji izgubljenoga sina uzima u svoje naručje, koji sinu daje dobre darove kad ga za njih zamoli. U umiranju se dovršava Isusov odnos prema njegovu Ocu. Tu on dopušta da padne u ljubeće Očeve ruke. Pouzdaje se u to da će ga dobre Božje ruke nježno uhvatiti.

Korisno je da ovu posljednju Isusovu riječ na križu govorimo u svoj strah od vlastitoga umiranja. Isusova riječ hoće naš strah od smrti pretvoriti u povjerenje. Ali kako nam ta riječ treba uzeti strah od umiranja? Pogledajmo malo bolje Isusovu riječ. Isus na križu moli psalam koji započinje riječima: „Tebi se, Jahve, utječem, o, da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi“ (Ps 31,2). A iza riječi koju nam je donio Luka, slijedi izraz sigurnosti da će Bog stajati uza nj i uhvatiti ga: „U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Jahve, Bože vjerni“ (Ps 31,6). Tako nam Isusova riječ usred našega straha daje sigurnost: mi nećemo umrijeti u tamu, nego u ljubeće Božje ruke. Život se može s nama ne znam kako opako poigrati, naša smrt može biti ne znam kako okrutna, pa čak i da umiremo u komi ili nas smrt iznenada otrgne u nekoj nesreći, u posljednjemu trenutku, u kojemu se susrećemo s Bogom kakav on uistinu jest, smjet ćemo s Isusom reći: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Naše će umiranje biti tada padanje u nježne Božje ruke u kojima smo zauvijek zaštićeni, nošeni i ljubljeni.  

Ni jedan nam evanđelist nije toliko koliko Luka pripovijedao o Isusovu moljenju. Za Luku je Isus veliki molitelj. On moli kod svoga krštenja i vidi otvoreno nebo. Moli prije nego poziva učenike. Moli na gori preobraženja. Moli na Maslinskoj gori. I dovršava svoj život u molitvi na križu. Njegova posljednja riječ je riječ molitve. Tako nas Luka upućuje na put kako se i naš život i umiranje mogu promijeniti. To je put molitve. U molitvi imamo dijela na Isusovu duhu. Moleći razumijemo sve više i više tko je taj Isus bio. I u molitvi uvijek sve više meditiramo onaj stav u kojemu je Isus živio i umro. Kad nas ispuni Isusov duh, mi ćemo – tako nam pokazuje Luka u Djelima apostolskim – biti sposobni, kao Petar i Ivan, ozdravljati bolesne, kao Pavao izdržati trpljenje u Isusovu duhu i kao Stjepan nasljedovati Isusovo umiranje. Luka nam o Stjepanovu umiranju govori slično kao i o Isusovoj smrti. I Stjepan kao i Isus moli za svoje mučitelje. „Oče, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60). I umirući se u molitvi obraća Isusu: „Gospodine Isuse, primi duh moj!“ (Dj 7,59). Razlika prema Isusovoj molitvi jest ta da Isus svoga duha polaže u Božje ruke, dok Stjepan moli za to da Isus primi njegov duh. Ali odlučujuće je da Stjepan moli umirući. U molitvi osjećamo zajedništvo s Isusom. Sam Isus moli s nama i otvara naš život prema Ocu. Kad molitvu izdržimo do u svoje umiranje, smijemo se pouzdati da sam Isus stoji uz nas i prima naš duh i polaže ga u ljubeće Očeve ruke.

Zato možemo posljednju Isusovu riječ na križu razumjeti kao izvor za našu pobožnost. Pobožnost se za evanđelista Luku izražava prije svega u molitvi. U molitvi postaje odnos prema Bogu živ. U molitvi shvaćamo tko smo. U molitvi postajemo slični Isusu. Tu uvježbavamo prožetost njegovim duhom povjerenja i prisan odnos s Bogom. Je li neka pobožnost, je li neka duhovnost prava i čovjeka zaista mijenja, pokazat će se na našemu odnosu prema umiranju. Isus umiranje pretvara u molitvu. Za njega čin umiranja postaje vrhunac molitve. Moleći umire u Božje ljubeće ruke. Isus je večernju molitvu pobožnih Židova govorio kao molitvu umiranja. Zato se možemo svake večeri uvježbavati u Isusovo povjerenje koje je jače od smrti, kad prije spavanja molimo: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Spavanje će tada postati vježbanje umiranja u kojemu dopuštamo da zauvijek padnemo u Božje očinske i majčinske ruke da u njima budemo zauvijek zaštićeni.

MOLITVA

Gospodine Isuse Kriste, ti si za nas umro i tri dana ležao položen u grob. Doživio si noć usamljenosti u koju više ne dopire nikakav glas. Promijenio si usamljenost našega umiranja. Tvoj glas prodire sada i u usamljenost našega umiranja. Daruj mi sigurnost da ćeš i u mome umiranju stajati uza me, da ćeš me primiti i položiti moj život u nježne Očeve ruke. Uzmi od mene svaki strah od umiranja, od usamljenosti smrti, od gubljenja kontrole, od bespomoćnosti. Daruj mi dar molitve, da sve izazove svoga života nadvladam moleći.

Preda te u molitvi stavljam sve ponore svoje duše koje se često sam ne usudim pogledati. Siđi u sve tame moga nutarnjega carstva sjena i rasvijetli ih svojim svjetlom i svojom ljubavlju. Uzmi od mene svaki strah od carstva smrti. Daj mi vjerovati u to da ne postoji usamljenost do koje ne bi doprla tvoja riječ ljubavi, ni tama koju ne bi obasjalo tvoje svjetlo. Nauči me moliti kao što si naučio moliti učenike. Nauči me, čitav svoj život u molitvi se otvarati tebi, da bi sve o čemu razmišljam, što činim i čime zračim, bilo ispunjeno tvojim Duhom. Amen.