Annie Johnston Flint (New Jersey 1866. – New York 1932.) bila je izvanredna žena koja se uzdigla iznad osobne tragedije, boli i nemoći toliko da je ganula svijet svojom odlučnom vjerom u Boga i poezijom hvaljenja i slavljenja, piše Arise Ambassadors.

Izgubila je majku u svojim nježnim godinama, a potom sa sestrom živjela u svratištu gdje nisu bile ni željene ni voljene. Dvije godine kasnije umro joj je otac koji je bolovao od neizlječive bolesti, a njezin se život okrenuo nabolje kad ju je usvojila dobra i prijazna kršćanska obitelj. Nedugo zatim na jednoj duhovno obnovi upoznala je Krista te otkrila duboku i postojanu vjeru u Isusa kao svog Spasitelja.

U to vrijeme otkrila je također dar pisanja i izražavanja u stihovima te ga je nastojala razvijati na slavu Božju.

Ubrzo nakon što je završila srednju školu i zaposlila se kao učiteljica u osnovnoj školi, počeo joj se razvijati artritis u ranom stadiju. Potražila je pomoć i liječenje kod nekoliko liječnika, ali stanje joj se neprestano pogoršavalo sve dok joj nije postalo teško hodati. Sve veća nemoć ubrzo ju je dovela do stanja bespomoćnog invalida. Živjela je u sve većoj boli i nelagodi do kraja života, a bez posla je jedva uspijevala sastaviti kraj s krajem. Kao što je i sama rekla, živjela je od danas do sutra: ‘danas’ je pripadalo njoj, a ‘sutra Bogu’ koji se za to uvijek pobrinuo.

S olovkom stisnutom među ukočenim i natečenim prstima nastavila je pisati neke od najnevjerojatnijih pjesama o vjeri i povjerenju u Boga.

Kad joj je prijateljica koja se suočavala s ozbiljnim poteškoćama u očaju pisala zašto je Bog dopustio da tako teške stvari uđu u njezin život, Annie je, unatoč vlastitim borbama, uzvratila svojom poznatom pjesmom – ‘Što je Bog obećao’.

ŠTO JE BOG OBEĆAO

Bog nije obećao uvijek plavo nebo,

Cvijeće na svim stazama našega života;

Bog nije obećao sunce bez kiše,

Radost bez tuge, mir bez boli.

No, Bog je obećao snagu za dan,

Odmor za rad, svjetlo za put,

Milost u kušnjama, pomoć s visina,

Sućut koja ne blijedi, ljubav koja ne umire.

Bog nije obećao da će nas zaobići

muke i napasti, nevolje i jad;

Nije nam rekao da nećemo podnijeti

Mnoge terete i brige.

Bog nije obećao ravne, široke ceste,

Hitre i lake putove kojima znamo kročiti;

Nikad planinu stjenovitu i strmu,

Nikad rijeku mutnu i duboku.

Bila je apsolutno uvjerena da, bilo snažna ili slaba, bogata ili siromašna, može dopustiti Bogu da je upotrijebi kako bi slavila Njegovo ime, da je Njegova milost dovoljna za nju, da je Njegova snaga savršena u njezinoj slabosti; da bi Ga najradosnije slavila u svojim slabostima kako bi se Kristova snaga nastanila u njoj (2 Kor, 12,9). Dovoljno je poznavala Boga da je znala da On ima svrhu za njezin život – pjevati Mu hvale i govoriti o Njegovoj ljubavi i vjernosti, bez obzira na njezinu stvarnost. To je bila služba koju joj je Bog dodijelio, a ona ju je živjela sve do smrti.

Ima nešto jedinstveno, zadivljujuće i predivno u vjeri ljudi poput Annie Johnston Flint. Jednom kad otkriju tko je Krist, ništa ne može poljuljati njihovu privrženost i predanost Njemu.

Annie Johnston Flint bolovala je više od četrdeset godina većinu kojih je bila invalid. Zglobovi su joj postali toliko kruti da nije mogla okrenuti glavu i jedva se mogla pomicati. Jedino što je mogla jest svoju strast prema pisanju prepustiti najvećim teškoćama uz mnogo boli. Bilo je dana kada je mogla napisati samo nekoliko redaka odjednom. A ipak, nikad se nije poljuljala u vjeri, nikad nije prestala vjerovati da su “sva obećanja Božja ‘Da’ i ‘Amen’ u Kristu.”

Annie Johnston Flint ističe se kao primjer današnjoj generaciji vjernika koji vjeru shvaćaju samo u smislu uslišane molitve, ispunjenih trenutnih potreba; gdje je Bog samo Bog ako nam odmah odgovori na naše molitve ili nam pruži ono što želimo. To je vjera u Božja obećanja, a ne u samog Boga u kojega tada upiru prstom optužujući ga u ogorčenosti i razočaranju te okreću srca i odlaze kad molitve ne donose trenutno olakšanje.

Annie Johnston Flint zasigurno je vapila Bogu da olakša njezine žalosti, no više od toga, vapila je Bogu kako bi njezina vjera izdržala usprkos nevolji i neuslišanim molitvama. Njezina se vjera sastojala u tome da, ako je Bog Bog, dostojan je sve naše hvale i slave, bez obzira na našu životnu stvarnost.

Pročitajte još jednu pjesmu Annie Johnston Flint:

ON DAJE VIŠE MILOSTI

On daje više milosti kad breme postaje sve teže,

On šalje više snage kad muka postaje sve veća;

Na uvećane nevolje, On dodaje Svoju milost,

Na umnožene kušnje, On umnaža svoj mir.

Kad smo na izmaku svojih snaga,

Kad naša izdržljivost popusti, a dan još nije na izmaku,

Kad iscrpimo sva svoja sredstva,

Naš Otac tek stane obilno darivati.

Njegova ljubav je bezgranična, Njegova milost neizmjerna;

Njegova svemoć tajna je ljudima;

Jer iz svog beskrajnog bogatstva u Isusu

On daje i daje i daje sve više.