“Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko” – načelo je života sluge Božjega Josipa Stadlera, čiju 100. obljetnicu smrti obilježava Družba sestara služavki Maloga Isusa, koju je Stadler utemeljio.

Prvi vrhbosanski nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler, rođen je u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843., u obitelji koja je imala osmero djece. Već s 10 godina, kako ističu sestre služavke Maloga Isusa, doživio je pravu obiteljsku tragediju – u nepunih godinu dana umrli su mu majka, brat, sestra i otac. Potresen tragedijom, veći dio vremena provodio je u crkvi, što ga je spasilo sudbine ostale braće i sestara koje su odveli brodski obrtnici, ljudi dobroga srca.

Malog Josipa prihvatio je brodski gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer, koji ga je zbog njegovih velikih intelektualnih sposobnosti, odlučio poslati u Požegu u gimnaziju, i osigurao mu je besplatan smještaj u sirotištu. Školovanje je nastavio u Zagrebu u Nadbiskupskom sirotištu. No, ubrzo je prešao u Nadbiskupsko sjemenište, nastavio je gimnaziju i započeo se spremati za svećeničko zvanje, gdje je uz osobitu intelektualnu darovitost primijećena i njegova rijetka pobožnost.

Po preporuci svojih odgojitelja, Stadler nastavlja školovanje u Rimu gdje je studirao filozofiju i teologiju. U Rimu je ređen za svećenika, a mladu je misu služio na blagdan Presvetog Trojstva 7. lipnja 1868. u kripti Sv. Petra u Vatikanskoj bazilici. Zatim se vraća u Zagreb gdje je njegovo svećeničko djelovanje u Zagrebačkoj nadbiskupiji obilježeno profesorskim radom. Također je dao veliki doprinos na polju izadavaštva kao i oko podizanja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu.

Prvim vrhbosanskim nadbiskupom Stadler je imenovan 1881. godine, iste je godine posvećen za biskupa, a početkom 1882. stigao je u Sarajevo gdje je na prostoru višestoljetne turske vladavine, koja je imala za posljedicu siromaštvo na svim razinama, postao duhovni i materijalni graditelj svoje mjesne Crkve koju je posvetio Srcu Isusovu, kao i katedralu u Sarajevu. Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom izgradio je sjemenište u Travniku, bogosloviju u Sarajevu, te više crkava i samostana. Napisao je brojne poslanice svećenicima i narodu, a pokrenuo je i Glasnik Presvetog Srca Isusova i Glasnik sv. Josipa. Bavio se znanstvenim i prevoditeljskim radom.

Kako je i sam odrastao u siromaštvu, posebnu pozornost posvećivao je siromašnima. Po dolasku u Sarajevo i sam je bio podstanar u jednoj židovskoj kući, ali je u dvorištu napravio jednu malu daščaru gdje su dolazili siromasi koje je on čak i dvorio, i pripremao im hranu, te u hladnim zimskim danima ložio vatru da se mogu ogrijati. A u želji da služi bratu čovjeku, i onim najpotrebnijima utemeljio je Družbu služavki Maloga Isusa 1890. godine. To je prva izvorna redovnička zajednica utemeljena u BiH.

Naime, u želji da riješi tešku situaciju velikog broja siromaha sarajevski nadbiskup Josip Stadler je u kolovozu 1890. kupio kuću u ulici Mjedenici da bi tu ubuduće zbrinjavao siromašne osobe i djecu. Ta trošna kučica postala je prva nadbiskupska ubožnica. Kuća je uređena i na blagdan sv. Rafaela, 24. listopada 1890. otvorena uz prihvaćanje nekoliko ženskih osoba, te se taj dan se smatra utemeljenjem Družbe.

Stadler je živio vrlo skromno i siromašno. Umro je 8. prosinca 1918. godine, a njegov je grob u sarajevskoj katedrali. Dijecezanski proces za Stadlerovu beatifikaciju pokrenut je 2002. godine, završio je 2008. kada su svi dokumenti predani Kongregaciji za svete u Rimu.