Snažan potres pogodio je Zagreb u nedjelju 22. ožujka, izgubljen je jedan mladi život, a građani se danima suočavaju s posljedicama pretrpljenog straha te materijalne štete. Nastradalo je nekoliko crkava, ali i samostana. Razgovarali smo sa s. Marijom Banić, vrhovnom glavaricom Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, a čiji je samostan u kojoj je smještena Vrhovna uprava Družbe, Samostan sv. Josipa u ulici Naumovac, teško nastradao. Božjom providnošću ni jedna sestra nije nastradala jer su jutarnju molitvu pomaknule ranije nego inače.
Možete li nam opisati što se u samostanu događalo te nedjelje, na dan potresa?
Kako je zabranjena sv. Misa s narodom, dogovorili smo se s franjevcima trećoredcima da nećemo dolaziti slaviti sv. Misu s njima, nego će jedan od njih doći k nama u našu kapelicu. Budući je to samo prijeći preko puta, ne kršimo zabranu ni civilnih, ni crkvenih vlasti. Kako obično molimo jutarnju sa sv. Misom, ali ne nedjeljom, nismo znale hoće li biti sv. Misa s jutarnjom ili ne. Poslale smo poruku, ali dok smo bile skupa, nije došao odgovor. Dogovorile smo se, da ćemo moliti kao i svaki dan u 6 i 15 (nedjeljom sestre imaju misu i molitvu u 7 i 30, op.a.). Ako ne bude jutarnja sa sv. Misom izmolit ćemo je, ako bude, razmatrat ćemo. Kako je stigla poruka da će jutarnja biti sa sv. Misom izmolile smo Anđeo Gospodnji i uobičajene molitve i počeli razmatranje. Tek što smo sjele tlo je počelo podrhtavati, u kapelici su se počele pomicati klupe, Gospin kip se je zaljuljao i jedna sestra ga je spustila na pod. Kako smo prije otključale kapelicu da fra Zvonko može ući, brzo smo izletjele vani.
Uza sve nevolje zahvaljivale smo Bogu na darovanim životima.
Nakon prvog šoka, ništa ne razmišljajući poletjele smo vidjeti što se je dogodilo. Svugdje je bio šut. Staklo od popadalih slika, čule smo da curi negdje jako voda. U jednoj sobi je pao bojler i voda je curila po podu. Jedna sestra je požurila isključiti vodu i centralno grijanje. Pokupile smo vodu i požurile van. Tada je ponovo zatreslo. Sa susjedove kuće poletjeli su crijepovi.
Svi susjedi su također bili vani. Dan smo proveli vani, u garaži i u autu. U kuću smo ušle samo na brzinu uzeti jakne i toplu obuću i nešto hrane za pojesti. Noć smo provele nas pet sestara u jednom jednosobnom stanu, a tri sestre kod trećoredaca.
Uza sve nevolje zahvaljivale smo Bogu na darovanim životima. Jer kod jedne sestre pala je polica s knjigama na jastuk, a u četiri sestre kreveti su bili puni šuta. Bog je doista predivan, i djeluje na nama nerazumljiv način.
Sestre sele arhiv, knjige i stvari iz samostana
Sestre sele arhiv, knjige i stvari iz samostana
Koliko je sestara bilo prisutno u samostanu za vrijeme potresa?
Bilo je prisutno sedam sestara i jedna studentica iz Bosne, koju smo primile dok traje pandemija.
Koliko je stradao samostan?
U ponedjeljak su došli statičari i rekli nam da kuća nije više za stanovanje i da je u vrlo lošem stanju. U kuću ulazimo na vlastitu odgovornost, jer i kod najmanjeg podrhtavanja nešto nam može pasti na glavu, budući su ispucali unutarnji i vanjski zidovi. Jedan malo jači potres može je srušiti. To je kuća koja je sagrađena 1737. godine. Što s njom, oni ne znaju, to će se kasnije odlučiti, budući je to spomenik kulture, a oni procjenjuju samo može li se u njoj stanovati ili ne.
Kako li se Bog pobrinuo, dao nam je sestre, dao nam je stan.
Znači, morale ste se preseliti?
U ponedjeljak kad smo se sastale, trebale smo odlučiti što dalje. Budući da je oštećen i naš samostan u Novoj Vesi i sestre su iz njega iselile radi sigurnosti, kod njih nije bilo mjesta za nas osam. Sjetile smo se Suradnica Krista Kralja i nazvale ih da ih pitamo da li bi nas mogle primiti. One su nas tako rado primile kao da su nas čekale. Otvorile su nam svoja srca i svoju kuću. Tako smo se doselile kod njih. A kako su blizu, u ovoj situaciji kad se ne može hodati to nam je i najbolja opcija.
Kako li se Bog pobrinuo, dao nam je sestre, dao nam je stan. Uvečer, dok sam zahvaljivala Bog u kapelici, rekoh Mu: „Isuse sve si nam dao, samo Tebe ne možemo primiti“. Ujutro nam časna Majka s. Blanka reče radosnu vijest da će doseliti pater Nikola Stanković DI i da ćemo svaki dan imati sv. Misu, jer i on treba iseliti s Jordanovca. Više nam ništa nije nedostajalo.
Kako su sestre sve prihvatile? Ima li straha?
Mi zahvaljujemo Bogu. Samo On zna zašto je što. U Njegovim smo rukama i Njegovu skrb i brigu osjetimo u svakom trenutku. Pa straha nema. Kad zatrese, jasno da nam nije sve jedno.
Kako su reagirale vaše sestre iz drugih samostana?
Sve su bile zabrinute za nas. Mobiteli nisu prestajali zvoniti. Nudile su svoju pomoć. Klanjale i molile.
Kako služiti Isusu i u ovoj teškoj situaciji?
Ma u kojoj se situaciji čovjek nalazio, mislim da treba stati pred Boga i upitati što mi je činiti? I ono što osjeti da Bog od njega traži to izvršiti. Kako nas je Isus poučio u molitvi Očenaša „Budi volja Tvoja“, i kako je sam molio u Getsemanskom vrtu, tako i mi trebamo prihvatiti i izvršiti volju Božju, ma što Bog od nas tražio. U tome je blagoslov, punina radosti i mira.