In memoriam napisao je Nino Škrabe: 

Rođen je 11. rujna 1965. u Gornjoj Bučici (Grad Glina, Sisačko-moslavačka županija), kao sin jedinac oca Branka i majke Marije rođene Rožanković. Nakon osnovne škole u Bučici i Interdijecezanske srednje škole za spremanje svećenika u Zagrebu završio je Katolički bogoslovni fakultet. Za đakona je zaređen 21. srpnja 1989, a za svećenika ga je 23. lipnja 1991. zaredio veliki sin jaskanskog kraja, zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić.

Svoju svećeničku službu započeo je kao župni vikar u Župi svetog Vida u Brdovcu od rujna 1991. do kolovoza 1995. Potom je imenovan upraviteljem Župe Presvetog Trojstva u Barilovićkom Cerovcu gdje je službovao od rujna 1995. do kolovoza 2001. U tom vremenu vodio je pastoralnu skrb i za prognanike iz Bosne i Hercegovine. Za upravitelja Župe svetog Nikole biskupa u Jastrebarskom imenovan je 26. kolovoza 2001. Bio je i upravitelj Župe svetog Jurja u Plešivici od rujna 2007. do kolovoza 2009. te od kolovoza 2012. do kolovoza 2019. Za dekana Jastrebarskog dekanata biran je tri puta, od 2004. do danas. Bio je član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Za nesebičan i samoprijegoran rad u jaskanskoj župi nagrađen je 2016. Plaketom Grada Jastrebarskog.

Prečasni Stjepan Rožanković bio je svećenik zlatnog srca. Bio je samozatajan čovjek od malo riječi, ali od mnogo djela – temeljita obnova tornja župne crkve, unutrašnje uređenje Pastoralnog centra, popravak orgulja, pokretanje župne web-stranice… Hrabro je krenuo i u uređenje unutrašnjosti crkve, u čemu ga je prekinula fatalna bolest.

Bio je dobar i blag pastir koji je za svoje župljane uvijek imao razumijevanja. Župnika Stjepana osobito dobro upoznao sam i sprijateljio se s njim kao župni pastoralni vijećnik, član nadbiskupijske sinode i njegov suradnik u ostvarenju nekih značajnih zajedničkih pothvata.

Na sjednicama Župnog pastoralnog vijeća bio je uvijek otvoren za svačije mišljenje, dobronamjeran i demokratičan. Bili su mu strani svi mogući sukobi pa ako bi ponekad negdje i zaiskrilo, na svoj jedinstven način, uvijek naoružan diskretnim smiješkom i osebujnim humorom, jednostavno se suzdržao, prešao preko toga i krenuo dalje, na iduću točku.

Družeći se s njim i putujući na sinodalna zasjedanja upoznao sam toplinu, dobrotu i širinu Stjepanovog srca, osobito kad bi nježno govorio o svojoj majci i svojem domu u Bučici, o zlatnim danima djetinjstva, o svojim psima, o tome kako je najslađe snivati na trijemu rodne kuće. Smrknuo bi se jedino na spomen ratnih dana kad su njegovi roditelji čamcem preko rijeke spašavali goli život, a agresor uništio njihovo uzorno imanje. Ni tada međutim u njegovom govoru niste mogli osjetiti ni mržnju ni želju za osvetom.

Shvatio sam tada da iskreno brine za svoje vjernike, ali i za sve ostale ljude, da mu je jako stalo do naše i njegove župe i da u dušu pozna sva njezina naselja. Bio je ponosan na to da je dekan Stepinčevog i Kuharićevog dekanata. O njegovoj omiljenosti među svećenicima jaskanskog kraja svjedoči i činjenica da su njega, Banovinca iz glinskog kraja, tri puta birali za dekana. Jedan od najsretnijih dana u njegovoj župničkoj i dekanskoj karijeri bila je veličanstvena mlada misa njegovog štićenika Ivana Bingule, na kojeg je posebno bio ponosan. Blisku, bratsku suradnju ostvario je s jaskanskim franjevačkim samostanom i s jaskanskom grkokatoličkom župom.

Stjepan je uvijek, bez puno riječi, podupirao svaku akciju i svaki prijedlog koji je dolazio od jaskanskog Ogranka Matice hrvatske i od Kazališta Škrabe. S ponosom i radošću sjećamo se vrijednih zajedničkih ostvarenja: izdavanja knjige “Duhovna baština Stepinčeva i Kuharićeva zavičaja” Anđelka Košćaka, znanstvenog skupa o biskupu Dragutinu Nežiću, prikazivanja dokumentarnog filma “Sveta Hrvatska”, gostovanja Hvarskog pučkog kazališta u jaskanskoj župnoj crkvi te tradicionalnih poetsko-glazbenih programa “Svetom Duhu na čast” i “Hote o ljudi sim”. Jako se veselio drugom izdanju knjižice o jaskanskoj župnoj crkvi, objavi knjige “Svetac dana” i jaskanskom gostovanju Ansambla Kolbe s mjuziklom o svetom Antunu Padovanskom. 

Krist Gospodin pozvao je našeg župnika i dekana u svoje kraljevstvo. Njegova župa, njegov jaskanski dekanat, njegov grad Jastrebarsko i cijeli jaskanski kraj nikada neće zaboraviti njegovu dobrotu i njegovo djelo.

Kad prođu ovi apokaliptični, turobni, virusni, potresni korizmeni dani, koji priječe i uobičajeno održavanje sprovoda, obećajemo da ćemo svakako u Jastrebarskom održati prigodnu komemoraciju našem dobrom, dragom i nezaboravnom pastiru u čast.