Poticaj za razmatranje

Oprostiti je teško. Ponekad veoma teško. Ovisno o uvredi koja nam je nanesena. Ne trebamo se to bojati priznati. Sveti Franjo imao je to iskustvo. Kada je pisao Tumačenje Očenaša, on ovako proširuje spomenuti zaziv: „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim: i što posve ne otpuštamo, učini, Gospodine, da posve otpuštamo…“ Kao da ovdje progovara njegovo iskustvo da je teško oprostiti! Zato zove Isusa u pomoć: „Učini, Gospodine, da posve otpuštamo!“ Kao da govori: „Isuse, ja ne mogu oprostiti! Teško mi ide! Zato ti uđi u mene i pomozi mi da oprostim! Želim oprostiti, ali mi treba tvoja pomoć!“

• Budi konkretan: koji dug još nisi otpustio? Čije dugove još uvijek vučeš za sobom? Čiji dugovi, tj. čije uvrede tvoj život čine teškim? Ako ne otpustiš, ostaješ u ropstvu tuđih grijeha. Ako ne oprostiš, tuđi grijeh upravlja tvojim životom. Sjeti se, mogli bismo tako reći, posljednjeg Isusova čina. Prije nego što je umro, oprostio je svojim mučiteljima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Isus je imao sva opravdanja da ne oprosti: bio je nevin, bio je Božji Sin. Ali želio je biti slobodan i želio je svoje mučitelje sačuvati u slobodi. Zato oprašta. Uđi u njegovu uvredu i bol i zajedno s njim prijeđi u opraštanje onima koji su te povrijedili. To je jedini put ako želiš izići iz tamnice neopraštanja.

• Komu još oprostiti? Osim drugima, postoje još dva smjera opraštanja. Možda će ti zvučati smiješno ili samo čudno, ali moraš oprostiti i Bogu. Ako si nekad u svojoj podsvijesti osudio Boga što se dogodilo to i to, ili jer te stvorio takvog i takvog, jer ti je dao takve roditelje, takvog bračnog druga, takvu djecu ili jer si proživio određene traume koje je On mogao spriječiti, onda i Bogu imaš što oprostiti. Zna se dogoditi da Boga stavljamo na sudačku stolicu i sudimo mu. Dopusti Bogu da bude Bog i „oprosti“ mu sve ono za što ga osuđuješ. Zatim, osim Bogu i drugima, moraš oprostiti i samome sebi. Neki kažu da je to najteže. Ali to je nužno. Ako samome sebi ne oprostiš svoje dugove, nećeš biti slobodan za ljubav prema sebi i drugome. Ima li još koji dug da ga sebi nisi otpustio?

• Postoje duhovnosti koje nemaju nikakve veze sa stvarnim životom. Volim reći da su to neplodne duhovnosti. Izvrsna teorija, ali neprovediva. Naše molitve i naša razmatranja, tj. naša duhovnost mora biti povezana s našim konkretnim životom. Duhovnost nas ne smije udaljavati iz stvarnog, konkretnog života. Upravo suprotno! Prava duhovnost naš stvarni, konkretni život treba voditi u preobrazbu. Zato je i o temi opraštanja važno misliti konkretno. U redu je ako treba oprostiti neke velike stvari, u redu je ako treba oprostiti osobama koje su pokojne ili su daleko od nas, ali što s onim osobama s kojima svaki dan živimo? Što s onim sitnicama koje čine naš svakodnevni život? Tvoj brak, tvoja obitelj, tvoj posao, tvoja ulica, tvoja župa, tvoj samostan – to je tvoj temelj. Iz temelja živiš. Tu se zadrži. Tu riješi probleme. Tu oprosti. Tu pronađi ono što je potrebno otpustiti. Ne živi neplodnu duhovnost. Ne živi u oblacima, u zamišljenu svijetu. Ideje su jedno, stvarnost je drugo. Ostani u svom mikrokozmosu i tu iz tamnice neopraštanja uđi u slobodu opraštanja.

U dogovoru s franjevcima iz Pazina, prenosimo isječke iz duhovnih vježbi za advent 2018. Ako želite primati cjeloviti tekst razmatranja, prijavite se i tijekom došašća na linku: https://eduhovnevjezbe.hr/vjezbe/10

Pazinske fratre i njihove duhovne poticaje možete pratiti na internetskoj stranici.