Čak i anonimno prijavljujte nepravilnosti, nemojte šutjeti i trpjeti, pozvala je pučka pravobraniteljica Lora Vidović gostujući u četvrtak u HKR-ovim "Argumentima" u kojima smo se pitali: "Što je o skrbi za starije i nemoćne otkrila tragedija u Andraševcu?" Druge dvije sugovornice urednika Ivana Taševa bile su: Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, i Tatjana Katkić Stanić, načelnica Sektora za koordinaciju socijalnih politika iz Ministarstva za socijalnu skrb.
Pravobraniteljica Vidović se i osobno smatra odgovornom jer “pet godina već upozoravamo iste stvari” – kako je rekla – te da možda u konkretnom slučaju mnogi nisu znali situaciju, ali kakva je situacija generalno u obiteljskim domovima “mislim da su sigurno mnogi znali ali da nije bilo snage i novaca da se takve situacije mijenjaju”.
“Da, odgovorni smo svi, ali prije svega mislim da za konkretne promjene u bilo kojem sustavu je odgovorna Vlada, Sabor i ministarstvo”, naglasila je te iznijela da mi u ova četiri dana pričamo, analiziramo, propitujemo ‘tko je odgovoran’, ‘što treba’, ‘zašto je tako’, ‘zašto nije drugačije’.
Spomenula je da se najavljuje novi ‘zakon o socijalnoj skrbi’ koji bi trebao pooštriti kriterije u nekoj mjeri i promijeniti ovu situaciju. Već dvije godine ga čekamo.
Njezin ured redovito dobiva odgovore da će se njihove preporuke uzeti u razmatranje prilikom izmjena zakona, a u međuvremenu dok ne promijenimo zakon važno ga je i primjenjivati, no ove mehanizme koje imamo se ne primjenjuju.
I poboljšanje sustava košta – upozorila je također – na svim razinama, od vlasnika obiteljskih domova do donošenja državnog proračuna, jer ako želite bolje nadzore ne možete imati 10 inspektora, već 50, i toga naši građani moraju biti svjesni kada govore da državna uprava raste. To nisu popularne odluke, nastavila je Vidović.
“Ali najmanje popularno je kada šest ljudi izgori i ne probudi se to jutro i nije prvi put i ponovit će se sigurno, dogoditi ponovo za sljedećih šest godina, ako te konkretne promjene koje su potrebne ne donesemo i u zakonu i u primjeni zakona.”
Zato je odgovornost, posve jasno, na tijelima koja donose te odluke i također – složila se – sustav je zapušten, dok su reforme stalne, a neučinkovite.
Kod nas su izdvajanja za socijalni sustav manja nego u ostatku Europske unije, iako metodološkim pokazateljima ispada da to nije tako, upozorila je također Vidović, dok je sugovornica iz resornog ministarstva Tatjana Katkić Stanić, načelnica Sektora za koordinaciju socijalnih politika, rekla da bi zakon vrlo brzo, za nekih desetak dana, trebao krenuti u javnu raspravu i krajem prvog kvartala ove godine donesen.
Nakon ovog strašnog slučaja u Andraševcu u prijedlog zakona radile su se intervencije u smislu obavezne edukacije i praćenja takvih domova te postrožavanja kriterija i općih uvjeta za dobivanje dozvola, isto tako radit će se promjene vezane za nadzore inspekcije kako bi, ustvari, inspektori bili što dostupniji na terenu i bliže u zajednici u kojoj ti obiteljski domovi jesu.
“Ono što je možda isto indikativno” – pojasnila je nadalje – “kada govorim o obiteljskom domovima i o načinu funkcioniranja i o tome zbog čega su takvi problemi, kada gledate paralelno domove za djecu, a imamo ih samo dva, funkcioniraju na skroz drugačiji način”.
To nam ukazuje da, na žalost, ljudi koji su se odlučili za obiteljske domove u stvari tu vide neku priliku za razvoj biznisa, što nikako ne smije biti ključno. Naravno, da moraju zaradi svoju plaću, no primarno ovdje treba voditi brigu o najosjetljivijim socijalnim skupinama, upozorila je predstavnica Ministarstva za socijalnu politiku.
Predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić, ujedno ravnateljica doma u Zagrebu koji skrbi za 350 korisnika sa 120 zaposlenih, smatra da promjene idu u smjeru poboljšanja, no to je proces u kojem se čuda ne mogu dogoditi preko noći.
“Ja moram reći da su ovakvi događaju za stručnu praksu strašna, zapravo traumatska iskustva i svaka takva situacija se odrazi na cijeli sustav. Mi svi zapravo patimo i trpimo i suosjećamo. Zbog ovoga s druge strane imamo problem jer znamo da godinama o tome govorimo, a zapravo promjene nisu dovoljno brze i ja vjerujem da će, ako se zaista svi oko toga složimo, da se jednom sinergijom, jednim zajedničkim pristupom i koordiniranim djelovanjem mogu postići poboljšanja.”