Danas u katoličkom kalendaru slavimo dvojicu svetaca, obojicu mučenike,svetog Fabijana papu i svetog Sebastijana, vojnika.

Podaci o životu svetoga Fabijana pape poprilično su oskudni. Rođen je u najvjerovatnije u Italiji u trećem stoljeću. Otac mu se zvao Fabije. Za dvadesetog papu izabran je na tajnom sastanku za progona cara Maksimina Tračnina. Pontifikat mu je trajao od 236. do 250. godine. Navodno je za mjesto pape bilo i izglednijih kandidata, no prema pobožnoj predaji, na glavu malo poznatog Fabijana sletjela je pri izborima golubica, što je protumačeno kao Božji znak pa je upravo Fabijan izabran za papu. Maksimin je zbačen u građanskom ratu, a novi car Gordijan III. pokazao se tolerantnijim prema kršćanima, pa je Fabijan mogao nastaviti gradnju katakombi svetog Kalista i drugih, te je reorganizirao rimski kler. Godine 250. car Decije pokreće novu seriju progona kršćana. Car je izdao zapovijed da svi moraju žrtvovati poganskim bogovima. Fabijan je to odbio, pa je bačen u zatvor, gdje su ga najvjerojatnije umorili čuvari. Pokopan je u Kalistovim katakombama, a tijelo mu je pronađeno 1854. godine.

Ni o ranom životu svetog Sebastijana ne znamo puno. Vjerovatno je potjecao iz južne Francuske, a obrazovan je u Milanu. Godine 283. pridružio se rimskoj vojsci. U vojnoj se službi toliko istaknuo da je promaknut u Pretorijansku gardu, koja je čuvala cara Dioklecijana. Dok je služio u Gardi, njegovi kolege blizanci Marko i Marcelijan, obojica đakoni, zatvoreni su jer su odbili žrtvovati bogovima. Roditelji su ih posjetili u zatvoru, da ih nagovore da se odreknu kršćanstva, ali je Sebastijan i njih obratio na kršćanstvo. Obratio je još neke ugledne osobe, uključujući i lokalnog prefekta. Takvi Sebastijanovi postupci ubrzo su ga razotkrili kao kršćanina, pa je kao takav 286. prijavljen caru. Car Dioklecijan ga je izgrdio, te odredio da ga se zaveže za stup na vježbalištu kako bi poslužio kao meta vojnicima za vježbanje gađanja lukom i strijelom. Nakon što su mu strijelci cijelo tijelo prekrili strijelama, ostavili su ga tako jer su mislili da je mrtav. Neka kršćanka Irena uzela je njegovo tijelo i shvativši da je živ sakrila ga je i njegovala dok se nije posve oporavio. Nakon što je ozdravio, potražio je Dioklecijana i javno ga izgrdio zbog progona kršćana. Car ovaj put nije htio riskirati, te je zapovijedio da se Sebastijan zatuče toljagama i baci u odvod. Kršćanka Lucina pronašla je Sebastijanovo tijelo i pokopala ga je u katakombama. Nakon osamdesetak godina, papa Damaz I. sagradio je baziliku u Rimu u koju su 367. prenesene Sebastijanove kosti. Svetog Sebastijana zazivali su protiv kuge. Za kugu su pogani mislili da je prenose bogovi gađajući ljude nevidljivim strijelama s neba, a budući je Sebastijan bio mučen strijeljanjem i preživio, počeli su ga prizivati kao zaštitnika od kuge. U ikonografiji Sebastijana prikazuju privezana za stup ili drvo, tijela izranjenog strijelama. Sebastijan je svetac zaštitnik vojnika, sportaša i onih koji žele svetačku smrt.