Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti.

Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!« (Mt 3, 13-17)

Zašto je Isus bio kršten kad je bio bez istočnoga grijeha?

Isus je rekao da mu ne treba krštenje. On je to prihvatio iz poniznosti, da ispuni iz ljudske perspektive, svu pravednost. U prvim vremenima kršćanstva razni krivovjerci služili su se ovim tekstom kako bi pokazali da je Isus manji od Oca tvrdeći da je On bio kršten, tj. prihvatio krštenje. Onda su crkveni oci kao vrsni tumači Svetog pisma ustvrdili da njemu to nije bilo potrebno. Treba naglasiti da je Isus došao radi nas te kako bi njegov silazak krsnim vodama dao snagu. I doista, u krsnoj vodi kojom se peremo od svih grijeha, nalazi se snaga Kristove prisutnosti.

Zašto na ulasku u crkvu umočimo ruku u blagoslovljenu vodu i činimo znak križa?

Blagoslovljena voda stoji kao znak vlastitog krštenja. Treba podsjetiti, kako su se prije ljudi krstili u Vazmenoj noći i to u posebnoj krstionici koja se redovito nalazila pored ulaznih vrata. Nakon krštenja slijedio je svečani ulazak u crkvu i nastavak liturgijskog euharistijskog slavlja u kojem su se prvi put krštenici mogli i pričestiti. Tako je blagoslovljena voda i znak križa prilikom ulaska u crkvu, spomen na sakrament krštenja kao i podsjetnik da nam je krštenjem omogućeno ulazak u Božju milost kao i da možemo blaagovati tijelo Kristovo, da postanemo puni članovi Crkve.

Zašto krstimo malu djecu i ne dopuštamo im da oni sami biraju hoće li biti kršteni kao odrasli, nego odlučujemo za njih?

Reći ću otvoreno da djeca ne mogu odlučiti o tome što će jesti. Onome tko je svjestan što je primio po sakramentu krštenja, bio bi teški previd ne prenijeti taj dar na svoje dijete. Biti kršten nije neutralna stvarnost već nam govori o Božjem obilju. Treba si posvijestiti da nam Bog daruje to obilje te čovjek ne može čekati da se njegovo dijete samo opredijeli. Ako ga pusti da se opredijeli, lišava ga Božjeg obilja. Stoga, ovi koji prigovaraju krštenju djece ne znaju što je krštenje i ne znaju tko je Bog. Već je i prva Crkva ponajviše krstila odrasle, ali ne isključivo. Imamo svjedočanstva da su se cijele obitelji krstile iz prvih stoljeća kršćanstva jer su roditelji svojoj djeci htjeli ostaviti svoju baštinu pa su tako htjeli ostaviti i Božje obilje u nasljedstvo.

Zašto se od roditelja traži da i oni prakticiraju vjeru kad je dijete kršteno?

Treba posvijestiti da će rast u ambijentu očišćen od grijeha omogućiti rast u zrelijeg vjernika nego od one osobe koja odrasta u neočišćenom ambijentu gdje je izložen zarazama. Ako znamo da je grijeh zaraza, želimo očistiti ambijent za malo dijete. Smisao kršćanskog roditelja je da djetetu očisti životni prostor od grijeha te da se razvija sukladnu tom daru krštenja kojeg je primio te da produbljuje spoznaje sukladno svojoj dobi nego da duhovno zakršlja bez sakramenta krštenja. Teško je nekoga navesti da primi sakrament krštenja ako mu je savjest već otupila te odbacio Boga zbog grijeha.

Zašto je u krštenju odraslih potrebna duža priprema? Je li tako bilo i kod prvih kršćana?

Prvi kršćani nam svjedoče o činu krštenja koji je za njih bio radikalan čin. Nije to za njih bio čin formalnosti već su se prihvaćajući krštenje izlagali neprijateljstvu svoga društva, svojih suvremenika koji kršćane nisu prihvaćali sve do 4. stoljeća. Stoga onaj tko je htio postati kršćanin ozbiljno se pripremao za taj čin te je bio spreman podnijeti i mučeništvo kako bi posvjedočio da pripada Isusu. Za krštenje se pripremalo i nekoliko godina. Pokušavalo se naučiti istine vjere, ali prije toga bilo je potrebno u srcu se obratiti prema ćudorednom načinu životu primjerice ako je netko bio kradljivac, lažljivac ili preljubnik očekivalo se da se ta osoba promijeni. Od njih se očekivao novi ćudoredni život i prepuštaju se Bogu da im oprosti sve grijehe te da im podari novi život koji je bio vrsta novog rođenja kako bi živjeli intenzivnim kršćanskim životom.

Hoće li se spasiti oni koji nisu kršteni?

Teologija Katoličke Crkve to je definirala i rekla da se može spasiti onaj tko ne pozna Krista i nema pritom nema krivice što ga ne pozna. I takav, ako živi prema ćudorednom životu i u skladu sa savjesti koja nam je svima dana, spasit će se. Primjerice, možemo spomenuti i pravednike Starog Zavjeta koji su osjećali da ima doći Isus Krist koji će otvoriti vrata raja te su živjeli ćudorednim životom. Čovjek mora živjeti po maksimumu, a ne minimumu jer onaj tko zna za Krista mora živjeti po Božjim zapovijedima. Nije dovoljno samo živjeti prema savjesti već navješćivati Isusa koji daje smisao našoj savjesti.

Vezano uz krštenje, papa Franjo u srijedu na općoj audijenciji dao nam je zadaću – pitati roditelje kada smo kršteni i taj datum slaviti. Kaže papa – slavimo neke datume da ne zaboravimo te događaje. Zašto je to Svetom Ocu važno?

U novijim vremenima zaboravila se važnost sakramenta krštenja kao i imendan jer su djeca dobivala imena po svecima pa su posebno nasljedovala krepost toga sveca. Kršćani su nekad slavili imendan što je ujedno bilo spomen i na njihovo krštenje, a ne konkretno dan krštenja. Sveti Otac želi tu naglasiti da onaj tko istinski promišlja da se prisjeti i dana krštenja kad je zaprimio Božje nasljeđe. Nije dovoljno biti samo rođen već i preporođen što nas kršćane zapravo i određuje. Nas kršćane, naime, upravo određuje preporođenje kada smo vlastitom rođenju dali novu duhovnu dimenziju. Primili smo dar biti Božja djeca po krsnoj vodi.

Znamo li mi svoj datum krštenja i slavimo li ga? Ovo pitanje ostavljamo umjesto zaključka.