Odmalena se u školi isticala zbog vedre naravi i bistra uma. Osnovnu, građansku i učiteljsku školu polazi kod Milosrdnica. Maturirala je u Učiteljskog školi 1920. godine, kada sudjelujući na sletu orlovske mladeži u Mariboru, izbliza upoznaje katolička obnoviteljska gibanja i susreće blaženoga Ivana Merza, s kojim će je ubrzo povezati blisko prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima.  Dr. Ivan Merz imat će veliki utjecaj na njezin život i javno djelovanje.

Svoj profesionalni put započinje kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi kao nastavnica u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini, te u Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među kolegama i učenicima, uvijek vedra, jednostavna i neposredna, spremna za ozbiljan razgovor, ali i za smijeh i šalu.

Obavljala je i najodgovornije dužnosti. Kad je osnovana posebna ženska grana orlovstva, Sveza Hrvatskih Orlica, Marica se uključuje u tu organizaciju. Nakon raspuštanja Orlovstva, stvarao se plan za ostanutak nove križarske organizacije – križarica. Marica je bila izabrana za prvu predsjednicu Velikog križarskog sestrinstva i vodila organizaciju od osnutka 1930. sve do raspuštanja 1945. Geslo križara glasi: Žrtva – Euharistija – Apostolat, a djelovanje križarica detaljno opisuje u knjizi “Mladost vedrine”. Godinama je uređivala glasilo Za vjeru i dom, u kojemu i piše o svim važnim temama. Neumorno putuje po svim krajevima: organizira, drži predavanja i govore, raspravlja i razgovara, potiče i oduševljava.  Za rad s mladima u duhu Katoličke akcije primit će 1942., kao prva žena u Hrvatskoj i visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice.

Na poticaj dr. Ivana Merza, odlučuje se i na pokretanje svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. Bio je to prvi svjetovni institut u nas. Cilj Zajednice Marica Stanković opisuje ovako: “Zajednica je zapravo spašavanje i posvećivanje laičkog svijeta i to upravo u njegovoj običnoj, svagdanjoj sredini i životu. Spašavati i posvećivati laički svijet, ali živeći s njim i među njim, a sve to pod vodstvom Crkve i u punom predanju Kristu Kralju.”

U  knjizi “Nasmijano lice” Žarko Brzić je zapisao: “U studenom 1945. Marica Stanković daje otkaz na profesorskoj službi iako je svoje učenike silno voljela. No vlasti su tražile da sveukupni odgoj učenika mora biti podvrgnut marksističko-ateističkoj ideologiji što ona, dakako, nije mogla prihvatiti. Nastavnici koji su na zajedničkoj školi radili s Maricom dali su o njoj slijedeće karakteristike: ‘Izvrstan nastavnik, dobar čovjek, vatrena katolkinja i Hrvatica”.

Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka rata 1945. na udaru komunističkih vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika u lipnju 1946. pred više od 2500 javnih djelatnika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. godine i osuđena na pet godina zatvora. Na suđenju 24. siječnja 1948. g. izjavila je sljedeće: “Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.” Na suđenju  je izrekla i ove riječi: “Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam ovim parolama, kojima sam služila cijeli život: Živio Krist Kralj! Živio Sveti Otac Papa! Živjela kršćanska Europa!” Maričina sjećanja na logoraške dane zapisana su u knjizi “Godine teške i bolne”.

Maricu Stanković ni u zatvoru nije napustila od Boga joj dana vedrina i radost. O tome svjedoči i u pismu iz zatvora 1951. svojim suradnicama Krista Kralja u Zagrebu: “Mnogo se lakše živi, mnogo se više može snositi i čitav se život sasvim drukčije promatra, ako je u nama radost… Radost nije izvan nas. Radost je u nama, ako je Bog u nama. Takva se radost ne može izgubiti. Njezin rast ne može nitko ugušiti…”

Nakon odsluženja kazne, teško narušena zdravlja, preostalih pet godina života provest će u Zagrebu u prisilnoj povučenosti i prividnoj neaktivnosti. Uz zdušnu podršku zatočenog nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca, uspjeva uskladiti svoj institut s novim crkvenim propisima i doživljava 1953. njegovo puno crkveno priznanje. Ususret svom posljednjem ovozemnom Božiću, uz 3. adventsku nedjelju (nedjelja “Gaudete”) 1956., Marica Stanković je napisala:

“Jest, Bog je radost!
On je radost po svojoj biti.
On je radost po svemu onome što On jest i što On stvara i sije svojom svemoćnom desnicom.
I zato je život, napose život ljudski, radost.
I svaka nova stepenica u izgradnji života radost je u sebi i po sebi, jer je čovjeku dano da u samoj božanskoj izgradnji života sudjeluje.
I svaki rad je radost, jer je dijelak Božjega djelovanja od vijeka.
I ništa u životu, s te perspektive gledano, ne može biti izvan radosti ako nije izvan Boga i Božjega bića.
Sve je radost, ako sve gledamo kao dijelak njegova plana, odluku njegove volje, kret njegove ruke…
Radost je životni poziv kršćanina.
Životni njegov sadržaj.”

U vremenima najveće ubrzanosti i buke, sljedeći citat Službenice Božje Marice Stanković potvrđuje koliko su njezine misli i danas aktualne i svevremenske: “Ako uspijemo sačuvati mir, onda je malo važno gdje se nalazimo i gdje radimo. Bolesnih i drhtavih duša ima iza najveće klauzure, a mirnih i staloženih u najvećoj buci. A gdje je mir, tu je i Bog. Gdje je mir, tu je i Božja blizina.” (Marica Stanković, 28. listopada 1945.)

Preminula je 8. listopada 1957., na dan sv. Brigite, u okruženju sestara koje su molile s njom. Oni koji su poznavali Maricu Stanković nakon njezine smrti mogli su samo zaključiti:  “Umrla je sestra Marica – život joj je bio Krist, a smrt dobitak.” Nakon čitanja ovih njezinih misli, sve je jasno:

“Nebo je realnost, i to ne samo objektivna realnost, realnost izvan nas, već naša najveća realnost. Radi nje smo stvoreni, radi nje živimo, radi nje trpimo i borimo se, radi nje umiremo. Da, mi umiremo da tu najveću realnost steknemo. Zar to nije utješno za nas? Zar svijest da nebo jest, ne daje sasvim novi pravac našem životu?”