Mističnih dvanaest dana od sv. Lucije do Božića u prošlosti je u našim krajevima bilo obilježeno raznim narodnim običajima i vjerovanjima. Jedan od najpoznatijih je onaj sijanja božićne pšenice kako bi u kući oko Božića bilo svježeg zelenila, a visina i plodnost izrasle pšenice ukazivali su, kako se vjerovalo, na to kako će napredovati usjevi u novoj gospodarskoj godini.
Iako danas samo kao ukras, pšenica se i dalje sije te se u nju stavlja svijeća, jedan od prepoznatljivih simbola Božića. Ponegdje je običaj utaknuti dvije svijeće, pri čemu se jedna pali za žive, a druga za mrtve, dok tri svijeće u pšenici personificiraju Sveto Trojstvo.
Milovan Gavazzi u svojoj knjizi „Godina dana hrvatskih narodnih običaja” objašnjava i zašto se sv. Luciju u narodu još naziva i drvarica ili šumarica. Običaj je, naime, nalagao da se upravo na blagdan sv. Lucije, od kada se gotovo izričito brojao početak božićnog vremena, moraju kupiti drva za Božić.
Uz to, zabilježeni su i brojni drugi običaji vezani uz blagdan sirakuške svetice, od kojim izdvojimo, po Dalmaciji i Slavoniji raširen, običaj darivanja djece u obući, što vuče poveznicu sa skandinavskim zemljama gdje je dan sv. Lucije do danas poseban narodni blagdan s osobitim tradicijama, čašćenjem i darivanjem.
Najbogatije, pak, običaje, nalazimo na Siciliji koja se za proslavu sv. Lucije priprema još od početka prosinca. Od brojnih, spomenimo običaj u Palermu, gdje se na blagdan sv. Lucije izostavljaju jela od brašna u sjećanje na 1646. godinu kada je ovaj grad pogodila velika nestašica hrane i kada je 13. prosinca u gradsku luku uplovila brodica puna žita. Budući da je glad bila velika i da se nije moglo čekati, odlučeno je da se žito ne samelje već jede kuhano u zrnu. U spomen na ovaj povijesni događaj stanovnici Palerma na blagdan sv. Lucije ne jedu proizvode od mljevenog žita.