Svi su ovi blaženici žrtve nasilja u jeku građanskog rata, koji je u Alžiru od 1991. do 2002. godine vođen između “Fronte islamskog spasa” i alžirske vojske. Najzapaženiji je događaj iz tog razdoblja u Alžiru mučeništvo sedmorice trapističkih monaha. Iako su bili svjesni da im je život u opasnosti, trapisti su, nakon dugog promišljanja, odlučili zajedno i do kraja ostati uz alžirski narod kojem su bili poslani. Redovnici su u noći s 27. na 28. ožujka 1996. godine oteti iz samostana Naše Gospe od Atlasa u Tibhirini, zajedno s priorom Christianom de Chergéom, te ubijeni u okolnostima koje do dan danas nisu potpunosti razjašnjene.

Dva mjeseca poslije, 23. svibnja, jedna islamistička skupina objavila je proglas u kojem je navela imena otetih monaha koje je smaknula dva dana ranije: dom Christian de Chergé, br. Luc Dochier, o. Christophe Lebreton, br. Michel Fleury, o. Bruno Lemarchand, o. Célestin Ringeard i br. Paul Favre-Miville. Svi su bili Francuzi. Nakon identifikacije, za mučenike je u alžirskoj katoličkoj katedrali 2. lipnja slavljena sveta misa. Pokopani su 4. lipnja, na groblju njihovog samostana.

Grob Christiana de Chergéa / foto: Wikimedia

Preostale pripadnike te redovničke zajednice prihvatili su trapistički samostani po svijetu. Ova zajednica se danas obnavlja u Maroku, kod mjesta Midelta.

Film “O bogovima i ljudima”

Snimljen 2010., film prati tragičnu sudbinu trapističkih redovnika iz samostana Majke Božje Atlaške blizu mjesta Tibhirin koji su se našli u vrtlogu alžirskoga građanskog rata. Ostati ili otići? – bilo je pitanje na koje je svaki od njih morao osobno odgovoriti.

Naslovnica filma “O bogovima i ljudima”

“Ne bojim se terorista, a još manje vojske. Ne bojim se ni smrti. Ja sam slobodan čovjek” – riječi su koje u tom francuskom filmu (Des hommes et des dieux), snimljenom prema istinitom događaju, izgovara br. Luc Dochier, trapistički redovnik i jedan od Alžirskih mučenika.

Unatoč pozivu francuske vlade da napuste Alžir, redovnici odlučili su ostati među svojom muslimanskom braćom – ljudima s kojima su sve vrijeme skladno živjeli i za koje su s ljubavlju skrbili. Posvećenost redovničkom pozivu i istinsko služenje Bogu i ljudima pobijedili su u njima svaki strah. Ljubav je imala posljednju riječ!

Oporuka istinskog kršćanina

A oporuka priora trapističke zajednice u Tibhirini Dom Christiana de Chergéa, otvorena na Duhove, 26. svibnja 1996., uvijek iznova pokazuje dubinu i snagu vjere ovoga redovnika. Donosimo je u cijelosti:

Ako se dogodi jednog dana – a to bi moglo biti sutra – da postanem žrtva terorizma koji, čini se, trenutno zahvaća sve strance koji žive u Alžiru, volio bih da se moja zajednica, moja Crkva i moja obitelj sjećaju da je moj život bio POSVEĆEN Bogu i ovoj zemlji u kojoj sam živio.

Želio bih da prihvate činjenicu da Jedini Gospodar svakoga života nije mogao ne biti uključen u moj nasilan odlazak.

Neka mole za mene kako bih mogao biti dostojan takve žrtve. Neka povežu moju smrt s tolikim drugima jednako nasilnima koje su prepuštene ravnodušnosti i prekrite anonimnošću. Moj život ne vrijedi više od ostalih. Isto tako ni manje. U svakom slučaju, ne posjeduje nevinost djetinjstva. Dovoljno sam živio da bih spoznao zapletenost zla koje je, nažalost, može izgledati kao da je preplavilo svijet, onog istog zla koje bi me moglo bijesno ugrabiti.

Volio bih, kada kucne čas, biti prosvijetljen da mogu izmoliti oprost od Boga i od svoje braće, i u isto vrijeme da bih svim srcem mogao oprostiti onima koji će me usmrtiti.

Čini mi se važnim to javno priznati da ne bih mogao željeti takvu smrt. Naime, ne vidim kako bih se mogao razveseliti kad bi ovaj narod koji volim bez ikakve prosudbe bio optužen za moje ubojstvo. To je prevelika cijena za, kako će se možda nazvati, „milost mučenika”, prevelika cijena da bih je dugovao Alžircu, kakav god on bio, posebice ako kaže da sve što radi, radi u ime onoga za što vjeruje da je islam.

Oporuka dom Christiana / foto: blog.caminosconsciencia.es

Svjestan sam prijezira kojim smo okružili Alžirce. Isto tako, svjestan sam islamskih karikatura koje ohrabruju određenu ideologiju. Prelako je mirne duše identificirati taj religiozni put s konzervativizmom njegovih ekstremista.

Alžir i islam su za mene nešto drugo, to su tijelo i duša. Mislim da sam to dovoljno naglašavao, na očigled onoga što sam od toga doživio, tako često našavši u njemu pravu nit vodilju Evanđelja naučenog na koljenima svoje majke, svoje cijele prve Crkve, u Alžiru da budemo precizni, već onda i uz poštovanje prema muslimanskim vjernicima. Moja će smrt očito potvrditi one koju su me tretirali kao naivca ili idealista: “Neka sada kaže ono što misli o tome!”

Oni koji će me ubiti moraju znati da će time biti ostvarena moja nestrpljiva želja te ću moći, ako Bog da, susresti svoj pogled s Očevim pogledom da bih s Njim promatrao Njegovu djecu muslimane, takvu kakvu ih On vidi, sve obasjane Kristovom slavom i plodom Njegove žrtve, ispunjene darom Duha Svetoga čija će tajna radost uvijek biti ostvarivati zajedništvo i sličnost, poigravajući se različitostima.

Za taj izgubljen život, potpuno moj, potpuno njihov, zahvaljujem Bogu koji ga je očito želio za onostranu RADOST, unatoč svemu.

U ovom HVALA gdje je sve rečeno, nekoć o mom životu, naravno, uključujem i vas, današnje i jučerašnje prijatelje, i vas, prijatelji odavde, uz majku i oca, sestre i braću i njihove obitelji, stostruko ste priznati, kao što je obećano!

I ti također, prijatelju posljednjeg trenutka, koji nisi znao što radiš. Da, i tebi posvećujem ovu zahvalu, i ovaj “Z-BOGOM”. U nadi da ćemo se ponovno sresti u raju, kao dva sretna razbojnika, ako tako bude htio Bog, Otac obojice nas.

AMEN! INCH’ALLAH!

Tibhirina, 1. siječnja 1994.

+ Christian

Zajedničko slavlje alžirskih mučenika

Beatifikacija ovih trapista je, prema odluci mjerodavnih crkvenih vlasti, povezana s postupcima za beatifikaciju ostalih kršćanskih mučenika u Alžiru, kao što su četiri ubijena redovnika tzv. “bijela oca” u Tizi Ouzouu 27. prosinca 1994. te još 15 mučenika islamskog terorizma, među kojima je i biskup Orana mons. Pierre Claverie.

Mons. Pierre Claverie i papa Ivan Pavao II. / foto: Postulatura

Imena preostalih alžirskih blaženika i mučenikâ su: br. Henri Vergès, s. Paula-Hélène Saint-Raymond, s. Esther Paniagua Alonso, s. Caridad Álvarez Martin, o. Jean Chevillard, o. Alain Dieulangard, o. Charles Deckers, o. Christian Chessel, s. Angèle-Marie Littlejohn, s. Bibiane Leclercq i s. Odette Prévost.

Umjetnici mira, muškarci i žene Blaženstava

“Budući blaženici dani su nam kao posrednici i uzori kršćanskog života, prijateljstva, bratstva, susreta i dijaloga. Neka nam njihov primjer pomogne u životu. Počevši od Alžira, njihova će beatifikacija za Crkvu i za svijet biti poticaj i poziv na zajedničku izgradnju svijeta mira i bratstva” – pisalo je u izjavi alžirskih biskupâ uoči zajedničke beatifikacije.

Postulator kauze alžirskih mučenika o. Thomas Georgeon je u intervjuu za Radio Vatikan uoči beatifikacije rekao da to slavlje šalje poruku u skladu sa životom budućih blaženika i načinom na koji danas živi Crkva u Alžiru – poruku susreta, dijaloga i prijateljstva – te dodao da se nada kako će slavlje, koje će se održati u Alžiru, Crkvi i svijetu biti poticaj na put dijaloga, savjesnosti i bratstva.

“Budući su blaženici bili umjetnici mira, muškarci i žene Blaženstava, i to će Crkva poručiti Alžiru u slavlju koje ne gleda u prošlost, nego u budućnost i na sve ono što trebamo učiniti kako bismo mogli živjeti u miru i bratstvu”, dodao je otac Georgeon, prema čijim je riječima najdirljivija poruka budućih blaženika njihova vjernost pozivu i narodu kojem su poslani.

Ljubav mučenika iskazivana prema Alžircima i Crkvi

A u razgovoru za sarajevski Katolički tjednik u prosincu 2017. o. Georgeon naveo je neke točke zajedničke ovim mučenicima koji su živjeli u različitim gradovima Alžira. “Zajednički su im bili: istinska ljubav prema zemlji i prema Alžircima – nadasve prema siromašnima; poštovanje prema vjeri muslimana – neki od 19 mučenika studirali su o islamu te su svi bili izloženi stvarnosti islama kroz kontakte, odnose…; prianjanje uz ono što je bila alžirska Crkva nakon neovisnosti, koja je bila pravo obraćenje – svi su sebe stavili u službu države, živeći značajno materijalno i nutarnje siromaštvo; jak osjećaj pripadnosti alžirskoj Crkvi; izbor ostanka u kušnji, doživljavajući duhovno produbljenje; unaprijed dano oproštenje onima koji bi ih mogli ubiti; životi koji imaju proročku dimenziju u smislu da su danas svjetlo za dijalog između kršćana i muslimana.”

Više o mučenicima iz Tibhirine možete saznati OVDJE.