Od starina je čovjek u blagdansko vrijeme svakodnevicu imao potrebu obogatiti nekim izvanjskim znakovima svečanog vremena.
I dok danas na policama mnogih trgovina nalazimo blještave božićne ukrase tvorničke izrade, u ranija vremena kupovni nakit većinom je bio nedostupan na našem tržištu, pa je uglavnom nastajao u kućnoj radinosti, a materijali koji su se koristili za izradu bili su oni dostupni u domaćinstvu. Tako su se uz voće, razne orašaste plodove i sjemenke, uglavnom izrađivali ukrasi od šarenog papira, ukrasi od slame i slanog tijesta. Od najpoznatijih ukrasa izdvojimo jabuke božićnice, kruške i šljive, orahe i lješnjake obojene zlatnom ili srebrnom bojom ili presvučene sjajnim papirom. Šareni krep papir također je u prošlosti bio vrlo raširen materijal za izradu ukrasa, dok se mnogi s nostalgijom sjećaju svilenih ili salon bombona, jedinih vječno zabranjenih i najljepše upakiranih slatkiša.
Zanimljivu zbirku predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja čuva Etnografski muzej u Zagrebu. Tu se nalazi preko 4200 ukrasa za božićno drvce, božićnu granu ili nekad u narodu poznati kinč. Autorica izložbe „Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit iz fundusa zagrebačkog etnografskog muzeja” Danijela Križanec-Beganović u svom katalogu sa suradnicom Arijanom Koprčina navodi kako su najraniji povijesni dokumenti koji spominju ukrašeno božićno drvce oni iz bremenske cehovske kronike iz 1570. godine u kojem je opis tzv. drvca s datuljama koje je bilo ukrašeno i jabukama, orasima, perecima te papirnatim cvijećem, a ovakav tip ukrasa zadržao se do 19. stoljeća.
Navodi i zanimljive književne opise božićnog drvca. Tako u romanu Branka iz 1881. godine August Šenoa opisuje drvce ukrašeno „šarenim svjećicama, zlatnim orasima, jabukama, smokvama i drugim slatkišima te raznim sitnim darovima. Potom, 1896. godine u Hlebinama Miro Međumurac bilježi kićenje bora jabukama i zapjenjenim orasima. Lijep opis kako se pravi drvce tzv. božić u Koprivnici krajem 19. stoljeća donosi i Rudolf Horvat koji opisuje kako se o grančice bora privezuje svakojako voće – jabuke, kruške, šljive, orasi i lješnjaci posrebreni ili pozlaćeni pjenicama, od papira izrađenim košaricama i lampašima u koje se stavljaju orasi i jabučice, a sav se bor oplete lančićima od papira, dok Vatroslav Rožić početkom 20. stoljeća opisuje i ukrasni vijenac od papira usred kojega je visila izrađena ptica.”
Iako se na božićnom zelenilu u prošlosti moglo naći raznovrsnog voća, krušaka, naranača, limuna, grozdova grožđa od jesenje berbe, crvena jabuka božićnica zauzima posebno mjesto među božićnim ukrasima. Njome se osim zelenila ukrašavao božićni stol, kolač kuglov, božićno žito, a na nju su se pričvršćivale i božićne svijeće.
Različiti ukrasi izrađivali su se i od komadića raznobojnog tekstila, vune, pamučne vate i sličnih materijala, iako takvih primjeraka nažalost više ne možemo naći ni u muzejskim zbirkama.
Od posebnosti među tradicionalnim božićnim ukrasima naših krajeva izdvojimo i perje, najčešće guščje, koje se također koristilo kao materijal za izradu ukrasa te licitare koji su čest ukras u našim krajevima od sredine 20. stoljeća sve do danas.