“Srce i riječ za Vukovar” naziv je svečane akademije održane u utorak na zagrebačkom Kaptolu. U organizaciji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u dvorani Vijenac o svojem vremenu provedenom u ratnom Vukovaru svjedočili su Zlatan Mijo Jelić, umirovljeni general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata, dr. Jasna Stoić-Brezak, članica mobilne kirurške ekipe Domovinskog rata i hrvatski branitelj.

“Bili mi toga svjesni ili ne, na ovu se ustanovu uvijek gledalo s čežnjom i opravdanim očekivanjima u izricanju i življenju jasnih ciljeva i usmjerenja, kako za crkveni život, tako za život cijelog naroda. Taj duh i tu snagu djelovanja riječju i životom trebamo nositi i pretakati u žiće hrvatskog naroda i danas. Okupljeni smo da se zagledamo u veliku žrtvu i ljubav hrvatskih branitelja koji su poput pšeničnog zrna bili spremni pasti na zemlju, te umrijevši prolijevajući vlastitu krv – izvor života, donijeli obilat plod”, rekao je na početku svečanosti preč. mr. Anđelko Košćak, rektor bogoslovnog sjemeništa.

Vlč. Anđelko Košćak, rektor / Foto: Petar Belina /

“Vukovar je slomio kralježnicu velikosrpske agresije”, naglasio je tijekom svojeg izlaganja umirovljeni general Jelić. Tom izjavom želio je skrenuti pozornost na činjenicu da nakon borbe za Vukovar više ništa nije bilo isto.

“Srbi više nikad nisu mogli pokrenut toliku vojnu silu da napadnu bilo koji teritorij Republike Hrvatske, po pitanju naoružanja i morala njihovih vojnika. Velikosrpski plan nakon Vukovara bio je zauzeti cijelu istočnu Slavoniju i povezati se sa zapadnom Slavonijom. To im nije uspjelo”, kazao je general.

Umirovljeni general Zlatan Mijo Jelić / Foto: Petar Belina /

Kao poruku za sve mlade ljude istaknuo je ime Josipa Jovića, prve žrtve Domovinskog rata, koji je preminuo tijekom Krvavog Uskrsa. Nadodao je također kao opomenu za te iste mlade da je 25. lipnja 1990. godine tijekom glasanja za neovisnost Republike Hrvatske tadašnji SDP na čelu s Ivicom Račanom izašao iz Sabora i odbio glasati za neovisnost RH.

Vukovar je od početka do kraja branilo između 1800-1900 branitelja, a napadalo ga je više od 30.000 četničkih dragovoljaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine te JNA.

“Unatoč zločinima i napadima na Hrvatsku, uvijek su postojali oni ljudi koji su je vidjeli u sastavu bivše Jugoslavije”, naglasio je Jelić i rekao da se Jugoslavenska narodna armija s četničkim postrojbama u kolovozu 1991. godine usredotočuje na Vukovar.

“Vukovar je smješten uz Dunav – cijela sjeverna strana od Iloka do Borova sela, a s ostalih strana bio je okružen srpskim selima koja su se od svibnja pripremala za napad i provodila etničko čišćenje stanovništva koje nije srpsko. Napad na grad Vukovar počeo je 25. kolovoza 1991. godine. Velikosrpska JNA s četničkim postrojbama napada Vukovar svim dostupnim sredstvima s kopna, s Dunava i iz zraka. U borbi za Vukovar poginulo je 2717 civila i hrvatskih branitelja, dok je više od 7000 hrvatskih branitelja tijekom rata odvedeno u koncentracijske logore. Vukovar je od početka do kraja branilo između 1800-1900 branitelja, a napadalo ga je više od 30.000 četničkih dragovoljaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine te JNA”, prisjetio se izlagač.

“Srce i riječ za Vukovar” / Foto: Petar Belina /

Da nakon Vukovara više ništa nije bilo isto potvrđuje i niz vojnih akcija u kojima su branitelji motivaciju crpili iz priča o Vukovaru i mnogim drugim mjestima i gradovima koji su nastradali tijekom rata, a sve je to kako je poručio general “postalo pretpostavka za Oluju – najveću oslobodilačku operaciju”.

“Nakon Oluje radile su se pripreme za oslobađanje istočne Slavonije. Spremili smo se prebaciti topništvo i postrojbe na teritorij istočne Slavonije, no došla je zapovijed da se taj prostor mirno reintegrira u teritorij Republike Hrvatske bez vojne sile. Sa siječnjem 1998. godine, nakon dvogodišnje kontrole istočne Slavonije od strane Ujedinjenih naroda, Hrvatska napokon izlazi na svoje granice”, zaključio je general Jelić.

Umirovljeni general Zlatan Mijo Jelić / Foto: Petar Belina /

Nakon glazbene stanke u kojoj je Bogoslovski tamburaški sastav izveo skladbu Ne dirajte mi ravnicu, drugo svjedočanstvo večeri s okupljenima je podijelio Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata.

Sladić je postao branitelj iz revolta zbog mnogih medijskih političkih igara koje su namjerno svjesno i voljno skrivane od hrvatske javnosti, poput maltretiranja i silovanja žena, a počinjenih od strane, kako kaže, “četničke horde”.

“To je u meni stvorilo dovoljnu količinu bijesa da dam otkaz i javim se kao dragovoljac kod Tomislava Merčepa.” Pričajući o službi pod ratnim zapovjednikom Merčepom, Sladić je rekao da ga je Bog vodio i na putu mu omogućio da nauči sve ono što mu je u određenom trenutku tijekom ratovanja trebalo. “Kad se sjetim nekih znanja koja sam usvojio, pitam se što mi je to trebalo u životu, ali Bog je tako želio i on nalazi način da to znanje iskoristi”, posvjedočio je ovaj ratni dragovoljac.

Mario Sladić, dragovoljac Domovinskog rata i snimatelj Hrvatske televizije / Foto: Petar Belina /

Amerikanci ustašama poklonili svoje najnovije vođene rakete.

“U Vukovar sam došao nekoliko dana prije 19-og rođendana. Četnici su nas gađali minobacačima dok sam ja mogao jedino uzeti praćku i tako im uzvratiti.  To je razlog zašto sam počeo prepravljati protugradne rakete”, rekao je ratni snimatelj i izvjestitelj te dodao da je to početak jedne od mnogih anegdota koje pokazuju razinu kukavičluka četničkih postrojbi.

Nakon što su on i nekoliko drugih dragovoljaca preradili protugradne rakete, montirali su jedan lanser na kamion s kojim su odlučili uzvratiti paljbu četnicima koji su granatirali Borovo selo.

“To je u jednom trenutku izgledalo neopisivo smiješno – ta razlika između naoružanja u kojem su nas vodili nenadmašno. Četnike je to toliko iznenadilo i zapanjilo da se sutradan u politici pojavio natpis ‘Amerikanci ustašama poklonili svoje najnovije vođene rakete’, a to je bilo smiješno svima nama koji smo znali pravo stanje situacije jer naše rakete su bile prepravljane. Kao posljedica našeg rada na raketama dolazilo je do kvara na krilcima pa bi rakete naglo mijenjale smjer i ponašale se nepredvidivo uz još jedan veliki faktor, a taj je da momci koji su upravljali lanserom nisu imali znanja niti vještine za takav rad. Kad se sjetim naslova u novinama i straha koji smo im utjerali u kosti, iznimno sam ponosan”, prisjetio se Sladić.

Mons. Giorgio Lingua, kardinal Josip Bozanić, preč. Anđelko Koščak, dr.sc. Mario Cifrak / Foto: Petar Belina /

Šleper bih parkirao nasred ceste i pregovarao dok ne bismo dobili nešto hrane i potrepština.

Druga priča koju je ovaj branitelj podijelio s publikom također je anegdota, a uključuje glad koju su osjećali i veliki kamion-šleper.

“Preživljavali smo jedući hranu koju su domaći ljudi dijelili s nama, a higijenskih potrepština smo imali još i manje. Jedan od branitelja pokazao mi je kako voziti ogromni kamion koji se koristio za transport obuće, a ja sam se zaputio u Zagreb do svih poznatih ljudi i mjesta kojih sam se mogao sjetiti – od direktora tadašnjeg Unikonzuma pa do mnogih drugih. Šleper bih parkirao nasred ceste i pregovarao dok ne bismo dobili nešto hrane i potrepština”, istaknuo je ovaj novinar.

Da ga je Bog spasio govori činjenica kako se na svoj rođendan nije vratio spavati na poljoprivredno dobro gdje su provodili noći. Te večeri agresor je raketirao te prostorije, a on se upravo zbog slavlja nije na vrijeme vratio u svoj prostor i time je spasio živu glavu. Istina je da su tada svi u gradu znali gdje se nalaze dragovoljci i gdje spavaju, a kako su dio stanovništva činili Srbi i oni su znali tu informaciju.

Kao još jedan primjer Božje providnosti i neočekivanog istaknuo je susret s vrlo neobičnom obitelji Prpić koja je došla u Vukovar u automobilu punom naoružanja, s novcem, voljom i ljubavlju prema Hrvatskoj.

“Polako smo se formirali kao grupa, a sve zahvaljujući ljudima koji su s ljubavlju dolazili nuditi pomoć. Jedan dan mi je prišao stražar i rekao da se vani nalaze neki čudni ljudi te da tijekom komunikacije s njima nije razumio pola izgovorenih riječi. Ja sam izašao i ugledao obitelj Prpić – dvije sestre, brat, majka i otac koji se javljaju dobrovoljno da pomognu u obrani Republike Hrvatske. Sa sobom su donijeli oružje u autu dok su na bankovnom računu u Zürichu imali novac koji su prikupili od dobronamjernih ljudi s ciljem da ga daruju u svrhu obrane Hrvatske. Njihov sin Ljudevit, maloljetan u to vrijeme, ostao je sa mnom do 18-og rođendana kako bi mogao biti dragovoljac i s vremenom je postao moj zamjenik na nekim bojištima”, rekao je izlagač.

Mario Sladić, dragovoljac Domovinskog rata i snimatelj Hrvatske televizije / Foto: Petar Belina /

Zaboravite na razmirice i pronađite u sebi entuzijazam, snagu i ljubav prema domovini kako ne bismo svi postali Vukovar, jer putujemo upravo prema toj stvarnosti.

Upravo taj mladić imenom Ljudevit dio je i druge strane priče koje se danas u medijima ne spominje. Po završetku operacije Oluja Ljudevit se objesio, razočaran razvojem događaja u Republici Hrvatskoj.

“Nije mu priznato da je branitelj jer je bio premlad da bude branitelj. Imao sam više takvih mladića koji su dolazili s krivotvorenim dokumentima i lagali da su punoljetni kako bi mogli braniti Hrvatsku. Nakon tog nesretnog događaja vratio sam svoj status branitelja i nemam ga ni danas. To su priče koje mi je teško pričati jer se sjećam onih prekrasnih dana kad smo s mnogo ljubavi, vjere i nade branili Vukovar. Danas u ljudima vidim razočaranje dok preko usana prijatelja prelaze riječi kako su u Vukovaru vjerovali u nešto dok danas ne vjeruju u ništa”, naglasio je izlagač.

Okupljenima je poručio kako bi volio da se taj entuzijazam prenese na mlađe naraštaje i spriječi njihov odlazak iz zemlje. Sladić je rekao također da nam je danas najveći neprijatelj razjedinjenost, iskorištavana od istih ljudi koji nam desetljećima lažu lice. To je glavni razlog zašto je ostao raditi i govoriti istinu koju je živio i živi u nadi da će se mlade generacije zauzeti za sebe i Hrvatsku.

“Molim vas da kad se sjetite Vukovara i svih heroja, kad se sjetite svih tih ljudi, radi njih, njihove patnje i žrtve, zaboravite na razmirice i pronađite u sebi entuzijazam, snagu i ljubav prema domovini kako ne bismo svi postali Vukovar, jer putujemo upravo prema toj stvarnosti”, zaključio je Sladić.

Svečana akademija “Srce i riječ za Vukovar” / Foto: Petar Belina /

Uslijedila je stanka uz pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku u interpretaciji tamburaškog sastava sjemeništaraca. Svoju priču o ženi i liječnici u Domovinskom ratu s okupljenima je podijelila dr. Jasna Stoić-Brezak, a započela ju je govorom o svojoj obitelji gdje je temelj odgoja bila ljubav prema domovini.

“Imala sam sreće i obilje Božjeg blagoslova na svojem putu, jer iako sam bila na mnogim mjestima obilježenim razaranjem i u rizičnim situacijama, prošla sam sve to bez nekih posljedica i smatram da sam obogaćena tim iskustvom. Ako sam jedan kamenčić uložila u stvaranje svoje Hrvatske, presretna sam”, rekla je dr. Stoić-Brezak.

Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ova liječnica smatra važnijim od drugih titula koje je stekla tijekom života, a želja joj je da joj to piše i na nadgrobnom spomeniku.

Dr. Jasna Stoić-Brezak / Foto: Petar Belina /

“Uključila sam se kao žena u civilnu zaštitu, pomagala sam u skloništu u Martićevoj ulici. U veljači 1992. godine odlazim u Novsku te se uključujem u 52. bataljun. Doživjela sam izuzetno časno ophođenje svojih suboraca, kao i svih koji smo bili dio bataljuna”, kazala je.

U 16 sati u prostoriju je ušao Ratko Mladić i odmah prišao meni pružajući mi ruku. Doživjela sam šok vidjevši da mi se osobno obratio, a ruku mu nisam mogla pružiti.

Iste godine u kolovozu postaje stručni suradnik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske u upravi za zdravstvo. Njezin rad tijekom tog perioda odnosio se na zbrinjavanje ranjenika. U studenom dobiva informaciju da putuje u Sarajevo na tajni zadatak, u vrijeme kada na nebu nije bilo letjelica iz sigurnosnih razloga. Na putovanje kreće kao liječnica u pratnji generala Bobetka.

“Krenuli smo na to putovanje, dva visoka dužnosnika Ministarstva obrane, general Bobetko i ja. Kad smo sletjeli na aerodrom u Sarajevu dočekali su nas četnici organizirani u specijalnu postrojbu. U prostoriji u koju su nas doveli vidjela sam novinare CNN-a, kao i druge generale, ali i dalje nisam znala što radimo ili što će se dogoditi. U 16 sati u prostoriju je ušao Ratko Mladić i odmah prišao meni pružajući mi ruku. Doživjela sam šok vidjevši da mi se osobno obratio, a ruku mu nisam mogla pružiti. Bilo me strah, no moja ruka se nije micala iako je on bio ljut”, posvjedočila je liječnica.

Dr. Jasna Stoić-Brezak / Foto: Petar Belina /

Nije dovoljno što su nam Srbi zauzeli teritorij, nije dovoljno to što smo morali oslobađati svoj teritorij, nije dovoljno što smo ih primali u bolnice, liječili i hranili. Za to smo dobili nagradu da još i danas pucaju po nama.

Dok je čekala završetak privatnog razgovora koji su vodili general Bobetko i Mladić, dr. Stoić-Brezak obratio se jedan od pripadnika specijalne postrojbe, četnik, i rekao joj: “Pa šta si bre Jasna takva i radiš probleme. Ja bih isto rađe da sjedimo na Plitvičkim jezerima i da tamo pijem kavu.” Doktorica mu je na to odgovorila da on  nikada neće piti kavu na plitvičkim jezerima jer će mu kad rat završi biti suđeno kao ratnom zločincu. O svojem pogledu na te godine služenja i današnje stanje u državi istaknula je:

“Nije dovoljno što su nam Srbi zauzeli teritorij, nije dovoljno to što smo morali oslobađati svoj teritorij, nije dovoljno što smo ih primali u bolnice, liječili i hranili. Za to smo dobili nagradu da još i danas pucaju po nama. U našim medijima se govori previše o zločinima i pogreškama koje je činila naša vojska, ali sigurna sam da je bilo daleko više časnih radnji o kojima se nikada ne govori. Nije lako biti žena u ratu, ostaviti svoju obitelj i otići u rat, no lijepo je znati da si činio i učinio dobro. Čak i pomaganje neprijatelju ostavlja saznanje da si živio svoju vjeru i etiku tijekom Domovinskog rata, kao i dan danas”, zaključila je.

Be(n)d Sirah / Foto: Petar Belina /

Uslijedili su prigodni osvrti na pjesme Slavonija i Ti na vratima Čede Antolića u interpretaciji bogoslovskog benda “ben(d) Sirah” te djelo nastavnice i prognanice iz Vukovara Ane Rakitić Srce za Vukovar koje je čitao bogoslov 2. godine Josip Konjarik. Molitvu za Domovinu u dvorištu Nadbiskupskog sjemeništa, za poginule branitelje, za obitelj i mir u svijetu te za sve siromašne i pogođene raznim nedaćama, predvodio je vlč. Vlado Razum uz pratnju zagrebačkih bogoslova.

Velečasni Vlado Razum / Foto: Petar Belina /

Kardinal Josip Bozanić i moninjor Giorgio Lingua / Foto: Petar Belina /

“Srce i riječ za Vukovar” / Foto: Petar Belina /

“Srce i riječ za Vukovar” / Foto: Petar Belina /