Novu emisiju na valovima HKR-a „Blago socijalnog nauka Crkve“ srijedom u 9:30 emitiramo u suradnji s Centrom za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije. Ovu je emisiju pripremila docentica na Katedri socijalnog nauka Crkve Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Silvija Migles.
Od svih drugih stvorenja i svega stvorenoga ljudska osoba se razlikuje po daru razuma i slobodne volje. Zbog toga je ljudska osoba kruna svega stvaranja i pripada joj neotuđivo dostojanstvo. Međutim, razum i slobodna volja nisu jedini temelj ljudskog dostojanstva. Osim ove duhovne egzistencije na ljudsko dostojanstvo spada i ljudska tjelesnost po kojoj čovjek ostvaruje socijalnu egzistenciju i po kojoj postoji u svijetu. Upravo zbog toga što čovjek ne živi sam i što uz njega postoje i drugi ljudi, socijalna egzistencija se ne može svesti isključivo na ono što je ugodno i korisno, niti se smije instrumentalizirati čovjeka zbog sebičnih interesa. Postoji veće dobro od osobnih prohtjeva i želja, a ono se ostvaruje po pravednosti.
Pravednost se proteže u dva osnovna smjera: biti pravedan prema sebi i biti pravedan prema drugome/drugima. I u jednom i u drugom slučaju čovjek se često nađe u procijepu: misli da pravedno postupa a nakon nekog vremena se pokaže da nije bilo tako. Preko pravednosti mi se približavamo ili udaljujemo od drugih, ali i od sebe. Pitanje je što učiniti da se u životu ostvari pravednost? Ljudski život pokazuje da nije dovoljno zaustaviti se samo na vanjskoj pravednosti koja se više ili manje može kontrolirati i mjeriti, na primjer, poštuje li se zakon, poštuje li se pravedna razmjena među ljudima, ili pravednost prema kojoj pojedinac i manje skupine od viših foruma očekuju ono što im pripada.
Danas se sve više traži socijalna pravednost koja zahvaća društvo u cjelini i koja nastoji korigirati i koliko je moguće preduhitriti nepravde koje se pojavljuju u društvu. Pojam socijalne pravednosti u teološki i drugi govor uveo je 1840-ih godina talijanski svećenik i isusovac, Luigi Taparelli. Prema njemu socijalna pravednost podrazumijeva jednakost među ljudima s obzirom na prava koja pripadaju čovječanstvu kao takvom i ljudima kao takvima, neovisno o različitostima koje postoje među ljudima. Riječ je zapravo o dužnostima koje imamo prema ljudskom dostojanstvu i prema općemu dobru. Prema socijalnom nauku Crve socijalna pravednost je odgovor na brojna socijalna pitanja. Zanimljivost je da je papa Pavao VI. 1967. godine ustanovio Papinsku komisiju Iustitia et Pax, važnu ustanovu Katoličke Crkve koja ima zadaću poticati katolike na ostvarenje socijalne pravednosti u svijetu.
Jedna od karakteristika socijalne pravednosti kao kreposti jest ta da ona nije ideološki obojana i isključiva tako da se za jedna prava bori, a da istovremeno druga diskriminira ili širi nesnošljivost
U vremenu u kojem živimo čini se da su svi veliki zagovornici socijalne pravednosti ali se ona teško ostvaruje. Zašto? Zato jer socijalnu pravednost mogu ostvariti samo kreposni ljudi. Jedino ljudi koji posjeduju socijalnu pravednost kao vrlinu mogu ostvariti dobre socijalne i društvene programe. To znači da ostvarenje socijalne pravednosti ovisi o „vlastitoj unutarnjoj obnovi“ (Kompendij 552), obraćenju srca iz kojega proizlazi skrb za ljudsko dostojanstvo, kako u ustanovama i strukturama, tako i u različitim životnim okolnostima. Jedna od karakteristika socijalne pravednosti kao kreposti jest ta da ona nije ideološki obojana i isključiva tako da se za jedna prava bori, a da istovremeno druga diskriminira ili širi nesnošljivost. Štoviše, ona je „ideološki neutralna“, i otvorena je za sve ljude, bilo s lijeve strane ili s desne strane, ili one u sredini (Michael Novak). Primjena socijalne pravednosti se očekuje u svim područjima koja pokriva ljudska djelatnost: u kulturi, politici, znanosti, crkvenom životu, gospodarstvu, sportu itd.
O krepostima općenito, a zatim o socijalnoj pravednosti kao kreposti danas jedva da se govori. Nama kršćanima to ne može biti na ispriku. Štoviše, ne možemo niti govoriti o socijalnoj pravednosti ako istovremeno ne mislimo na krepost, na vrlinu. Među posljednjim savjetima u Poslanici Filipljanima čitamo: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“ (Fil 4,8).
Silvija Migles
Silvija Migles diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine, a 2011. godine obranila je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorsku disertaciju s naslovom “Teološka misao Marijana Valkovića u razvoju crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj”.
Od akad. god. 2008./2009. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na tri studijska smjera KBF-a pri Katedri socijalnog nauka Crkve i Katedri moralne teologije. Sudjelovala je u znanstveno-istraživačkim projektima prof. dr. sc. Stjepana Balobana: „Teološko fundiranje solidarnosti u hrvatskom društvu“ (0203007) i „Supsidijarnost u hrvatskom društvu“ (203-1941533-0732). Suradnik je na znanstveno-istraživačkom projektu „Europsko istraživanje vrednota“ (EVS-2017.).