Srce malog Andrije ugasilo se, a roditelji sagradili srce od kamena i zemlje što povezuje dva svijeta: čekanja i ponovnog susreta

"I tako ostaje pitanje: tko sam ja nakon smrti djeteta? Njegova mama, tko i što sam bila od prvog trenutka njegovog života kada ga još nisam vidjela ni čula. Iako me on neće zvati mamom, to ne mijenja sve neraskidivo što nas veže. On nije tu ali ja ću jednom biti s njim", piše na svojem mrežnom dnevniku Andrijina majka Antonija Lončar Jelavić-Šako.

08.11.2019. / 10:42 / fe

Antonija Lončar Jelavić-Šako majka je malenog Andrije koji je nedugo nakon rođenja preminuo zbog srčane mane. Na svojem internetskom dnevniku Antonija je sa svijetom podijelila trenutke radosti, straha, nevjerice, borbe i ljubavi prema djetetu s kojim će, kako kaže, jednog dana ponovno biti.

Ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.

Foto: internetski dnevnik poslije.home.blog

Nakon postavljene dijagnoze hrabri su roditelji krenuli u borbu koja će s vremenom promijeniti njihove živote, ali i živote mnogih ljudi koji slušaju/čitaju priču o Andriji. Antonija je pripreme, preglede, rođenje, prvu operaciju, korekciju prve operacije te zahvate koje su zajedno prolazili ona, muž i Andrija, opisala kao najteža i najljepša 32 dana u životu.

“Jednog od tih dana, stajali smo uz njega stisnuti između hrpe uređaja, kabela, cjevčica. Čudan je to bolnički odjel, nevjerojatna djeca ondje borave. Njihova patnja i borba je van svih okvira. Ne podliježe pravilima, kalupima, svijet u svijetu, mijenja sve, ostavlja bez teksta. S čuđenjem promatrate mala čuda. Potaknut ovim, suprug je izrazio želju o gradnji spomenika koji će Andriji biti podsjetnik na veličinu onog što je prošao, znak naše ljubavi i ponosa. Svidjela mi se ideja o suhozidnom srcu, maloj oazi u kojoj će moja dva čupava frajera saditi i kopati razno korisno bilje. Dogovorivši se, veselo smo objavili Andriji kako će po povratku kući, kada prođe sve što treba, pomoći graditi svoje srce, a zasađene biljke koristiti i poklanjati drugima”, zapisala je majka.

Anotnija je na svojem internetskom dnevniku istaknula da “ako ljubav prema djetetu može biti veća od one koju već osjećate, to je upravo onda kada vas najviše treba, kada se neko čudovište nadvilo nad njega i ugrožava mu život.”

Ljubav mu je temelj, početak i kraj. Bez nje je srce samo mišićno tkivo, motor tijela ili kamen i zemlja.

Nažalost njihov se plan nije ostvario. Srce malenog Andrije prestalo je kucati, a roditelji su se vratili u svoj dom. Ideja o spomeniku ponovno je zaživjela u mislima roditelja dok su na grobu svojeg djeteta dodirivali hladan kamen. U realizaciju projekta krenuli su ozbiljno. Obavijestili su rodbinu i prijatelje o svojoj odluci, a radili su unatoč obavezama, vremenskim uvjetima, dobrim i lošim danima.

Mjesto gdje su se odlučili napraviti suhozid isto je mjesto gdje je Andrija sahranjen i nalazi se na pola sata vožnje automobilom od Splita. Svaki je slobodni trenutak proveden u nabavci, prenošenju alata, druženju i organizaciji. Broj ljudi koji su postali dio njihovog svijeta se povećavao. Svijet Andrijinog srca povećao se za broj ljudi koji ulaze u svijet srčekovaca.