…namjera Crkve nije bila umanjiti čudesnost [sakramenta euharistije], nego je povećati. Crkva nikada nije podcjenjivala veličinu toga dara; daleko od toga, znamo da velik dio kršćanskoga svijeta [Rimokatolička Crkva] više drži do euharistije nego mi. To vjerovanje, koje seže dalje od našega, pokazuje svu veličinu toga dara. Aludiram na nauk o onome što se naziva transsupstancijacija, koji mi ne priznajemo; [Newman ovo piše kao anglikanac]… da kruh i vino prestaju biti kruh i vino te da Kristovo sveto Tijelo i Krv možemo vidjeti, dodirnuti i njima raspolagati pod prilikama Kruha i Vina…

Molimo ga da nam dade gorljivu čežnju za njim – žeđ za njegovom nazočnošću – vruću želju da ga pronađemo – radost pri čuvenju da ćemo ga naći

Iznad svega, molimo ga da nas privuče k sebi i da nam dade vjeru.

Kada osjetimo da su njegova otajstva prezahtjevna za nas i da nas dovode u sumnju, smjerno pričekajmo da nam udijeli dar poniznosti i ljubavi. Oni koji vole i koji su ponizni upoznat će ih – putene ih duše ne traže, a uznosite su duše njima uvrijeđene – no dok ljubav čezne za njima, poniznost ih krijepi…

Molimo ga da nam dade gorljivu čežnju za njim – žeđ za njegovom nazočnošću – vruću želju da ga pronađemo – radost pri čuvenju da ćemo ga naći, čak i danas, ispod koprene opipljivih stvari – i dobru nadu da ćemo ga mi ondje naći. Doista, blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

PS VI 141.151 (13. 5. 1838.)

Zbog toga ljudi ne dolaze Kristu po život: znaju da im se on ne će udijeliti sve dok ne pristanu sebe posvetiti njemu

Pravi razlog zbog kojega ljudi ne dolaze na svetu misu jest u tome što – ne žele živjeti vjerničkim životom, ne vole obećavati da će voditi pobožan život, a misle da ih taj Presveti Sakrament obvezuje to činiti, živjeti umnogome ozbiljnije i promišljenije nego inače…

U većini slučajeva riječ je o nesklonosti da podnose ili da se bar obvežu na nošenje Kristova jarma, o nevoljkosti da se jednom zasvagda odreknu služenja grijehu, o ostatcima sklonosti prema vlastitoj udobnosti, vlastitoj volji, neznanju, tjelesnim navikama, o dobru mišljenju ljudi koje uopüe ne cijene, o nepovjerenju u vlastitu ustrajnost u obdržavanju svetih nakana što se temelji na sumnji u njihovu sadašnju iskrenost.

Zbog toga ljudi ne dolaze Kristu po život: znaju da im se on ne će udijeliti sve dok ne pristanu sebe posvetiti njemu.

PS VII 150–151 (23. 1. 1842.)

Ako postoji božanska ideja u Katoličkoj Crkvi, na koju se gleda samo kao na ideju, onda je, dakako, odmah uz Presveti Sakrament, ispovijed takva ideja…

O, kako se prodoran spokoj izlijeva, obuzimajući srce i izazivajući suze radosnice, gotovo tvarno i fizički na dušu, ulje radosti, kako ga Biblija naziva, kada pokajnik najzad ustane, pomiren sa svojim Bogom, a grijesi mu zauvijek izbrisani!

Prepos. 351–352 (1851.)

Uistinu, naš milostivi Spasitelj učinio je puno više za nas od sama otkrivanja predivna nauka Radosne vijesti, osposobio nas je da ga primjenjujemo… Ali kako da u sebi udomimo njegovu milost prema nama?…

Kako bismo osigurali bezbrižnu uvjerenost da on voli nas osobno, da će promijeniti naša srca, za koja osjećamo da su tako zemaljska, da će oprati sve naše grijehe, za koje priznajemo da su tako raznovrsni, da nam nije dao sakramente – sredstva i zaloge milosti – ključeve koji otvaraju riznicu milosrđa?

PS III 290.291 (24. 5. 1835.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige kardinala Johna Henrya Newmana Misli o kršćanskoj vjeri. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.