Zašto je socijalni nauk Crkve važan i za razvoj hrvatskoga društva? Odgovor na to pitanje nude nam dva velikana Crkve pri kraju 20. stoljeća: sveti Ivan Pavao II. i u hrvatskom narodu omiljeni zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Ta dvojica crkvenih velikodostojanstvenika su se jako dobro poznavali, razumjeli i, što je i danas iznimno važno imali jednake poglede na odnos kršćana i Crkve prema društvu u kojem živi.

Prije nego što je 18. listopada 1978. bio izabran za rimskoga biskupa, Karol Wojtyla je bio svjestan da Katolička Crkva u novim društvenim okolnostima po svojem socijalnom učenju može iznova evanđeosku poruku približiti suvremenom čovjeku i to svakom čovjeku dobre volje. Socijalni nauk Crkve pod vodstvom pape Ivana Pavla II. postaje „instrumentom crkvenog djelovanja“ u odnosu na život Crkve i kršćana u društvu. U tom kontekstu je objavio tri velebne socijalne enciklike: 1981. o radu, 1987. o skrbi za razvoj društva i 1991. socijalnu encikliku „Stota godina“ u kojoj, nakon pada komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi, poziva na traženje novoga puta u gospodarskom i demokratskom razvoju Europe naglašavajući da je za kršćanina čovjek put Crkve, i to konkretni čovjek i svaki čovjek.

1991. godinu papa Wojtyla je u  Katoličkoj Crkvi proglasio „Godinu socijalnog nauka Crkve“ i time još više stavio naglasak na značenje socijalnog učenja Crkve u crkvenom, ali i u društvenom životu. 1991. godina i proslava „Godine socijalnog nauka Crkve“, bila je na neki način prekretnica u razumijevanju i prihvaćanju socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj. 15. svibnja 1991. godine Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu je u velikoj dvorani Dječačkog sjemeništa u Zagrebu organizirao svečanu akademiju prigodom proslave stote obljetnice enciklike Rerum novarum pape Lava XIII.(1891. – 1991.). Velika dvorana Dječačkog sjemeništa na Šalati je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.

Socijalni nauk Katoličke Crkve je, možemo reći, na „velika vrata“ ušao u hrvatsko društvo. Civilna javnost je odjednom postala svjesna da Crkva u svojem socijalnom nauku posjeduje „određeni instrumentarij“ koji može biti iznimno važan za razvoj demokracije u hrvatskom društvu nakon 45-godišnjeg života u komunizmu. Zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, je tom prigodom izjavio da je u novom hrvatskom društvu socijalni nauk Crkve instrument evangelizacije i daje usmjerenje za rješavanje društvenih problema. Bio je to stvarni početak proučavanja i promicanja socijalnog nauka Crkve u hrvatskom društvu. Veliku, u tim okolnostima,  nezamjenjivu podršku razvoju socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj dao je kardinal Franjo Kuharić koji je, slično kao i papa Ivan Pavao II.,  govorio socijalnim govorom Crkve koji su razumjeli i vjernici i nevjernici, zapravo svi ljudi dobre volje.

Poruka kardinala Franje Kuharića glasi: u socijalnom nauku Crkve možemo pronaći rješenja za brojne društvene probleme u Hrvatskoj! Završavam pitanjem: Koliko smo svi mi svećenici i redovnici, teolozi i biskupi na crti socijalnog govora Crkve kakav su svjedočili sveti Ivan Pavao II. i sluga Božji Franjo Kuharić?

Mons. prof. dr. sc. Stjepan Baloban, pročelnik Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK i profesor socijalnog nauka Crkve na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.