Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. listopada kao prilika da rad učitelja i nastavnika bude prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni. Tim povodom s društvenih mreža prenosimo dirljivu objavu s. Sunčice Kunić, Klanjateljice Krvi Kristove, koja radi kao učiteljica u Prvoj katoličkoj osnovnoj školi u Gradu Zagrebu.

Uzmi minutu, prisjeti se kako se zvala tvoja prva učiteljica. Moja je bila zlatna. Zvala se Marica Cvitković.

Moraš naučiti slušati to srce, takvo sto na sat. I vidjeti kad je netko tužan, kad ne vjeruje dovoljno u sebe, kad ga nešto boli, kad nešto krije, kad je uplašen, kad ne zna kako dalje

Čisto ilustracije radi sabirem tek nešto što poziv učitelja čini posebnim. Imaš posla s dječjim snovima. I to nije mala stvar. Oni rastu svakodnevno. Povjereno ti je najveće blago, povjerena ti je budućnost koju možeš oplemeniti ili kontaminirati. Moraš biti spreman prije svega voljeti. Srce ti mora moći proizvesti dovoljno nove ljubavi.

To što ti srce mora raditi sto na sat mi je super. I moraš se naučiti slušati to srce, takvo sto na sat. I vidjeti kad je netko tužan, kad ne vjeruje dovoljno u sebe, kad ga nešto boli, kad nešto krije, kad je uplašen, kad ne zna kako dalje. Moraš naći načina kako dati vjetra njegovim krilima. Nije to uvijek jednostavno, nekada si i sam potreban vjetra. E, to je točka zaborava, izdižeš se i pušeš, i mašeš, samo da ne odustane od leta duša koju svijet treba.

Istražuje se kako nastaje stabljika graha, kako nastaje led, kojom brzinom na sat(km/h) izlazi zrak kroz nosnice kada čovjek kihne (jeste li znali da se kihnuti ne može i pritom zadržati oči otvorene), kuda idu lastavice, kako prezimljavaju gliste i buhe…

Onda se pretvaraš čas u Crvenkapu, čas u strašnog vuka, u Pipi Dugu Čarapu, skrivaš se iza improviziranog lutkarskog kazališta i igraš pet različitih uloga, čitaš dječju poeziju naglas, desetak puta u satu ponavljaš važnost točke i velikog početnog slova, drndaš po razredu s defom kako bi malci shvatili što je ritam, sviraš klavir i super ti je jer si uspio pohvatati i pet novih akorda na gitari i ukulelama jer klinci jako vole glazbu. Vrijedan je svaki žulj na prstima lijeve ruke koji je nastao vježbanjem.

Zatim, postaješ atleta koji radi zvijezde, koluta se unaprijed i unazad, izvodi stoj na lopaticama (laički svijeća), pleše, igra se Ledene babe. Postaješ ekspert u suđenju graničara. Procjenjuješ je li doista prisutan fer-plej u nogometu i izdaješ žute i crvene kartone. Moliš ih svakodnevno da ne jure po hodniku. Zatim, osmišljavaš načine kojima ćeš djeci približiti Von Gogha, Picassa, Moneta. Postaješ kustost razredne galerije. Upoznaješ ih sa životom Bacha, Mozarta, Čajkovskog. Da vam je samo vidjeti tu atmosferu kada u razredu kreće Hačaturjanov Ples sa sabljama. Ili pak kad krenu cupkati uz Ples šećere vile iz glasovitog Orašara.

Onda, nalaziš načina kako nagovoriti male ljude da jedu mahune, da probaju paštetu od tune, pojedu još tri zalogaja (za učiteljicu, za tetu kuharicu…)

Zatim slijedi pronalazak načina na koji će najbrže upamtiti da je osam puta sedam pedeset i šest i kako će najlakše nacrtati dva paralelna pravca. Istražuje se kako nastaje stabljika graha, kako nastaje led, kojom brzinom na sat(km/h 😉 ) izlazi zrak kroz nosnice kada čovjek kihne (jeste li znali da se kihnuti ne može i pritom zadržati oči otvorene), kuda idu lastavice, kako prezimljavaju gliste i buhe. Ispred škole raste pravi vrt u kojem ima mrkve, blitve, kupusa.

Vodiš ih puno i izvan učionice, jer tako se najbolje uči. Kazalište, kino, koncertne dvorane, gore dolje po centru Zagreba. Pronalazite zanimljiva i skrivena mjesta, upoznajete se s kipovima književnika koji krase centar, obilazite muzeje, imate koncert za slučajne prolaznike u paviljonu na Zrinjevcu, upoznajete svaki kutak Zoološkog vrta (točno znaju kada se hrane morski lavovi), poznajete kumice na lokalnoj tržnici, obilazite susjedna eko sela.
Pet dana danonoćno boravite zajedno uz more u Školi u prirodi.

Moraš biti spreman i na izvanredne situacije- kad mu treba zagrljaj, kada želi da ga slušaš, kada mu je ispao zub, kada ti želi ispričati: kako je nastala ogrebotina od dva milimetra na podlaktici, kako će dobiti brata ili seku, kada mu se tata vratio s puta, kako mu je uginula papiga, kako je dobio novu sobu

Onda, nalaziš načina kako nagovoriti male ljude da jedu mahune, da probaju paštetu od tune, pojedu još tri zalogaja (za učiteljicu, za tetu kuharicu…). Provjeravaš kako prometuje donošenje tanjura nakon obroka na prozorčić u blagovaonici, kakvo je stanje, jesu li puni, je li se moglo još malo pojesti, jer treba moći preživjeti još pola dana.

Zatim, moraš biti spreman i na izvanredne situacije- kad se nekom zaglavi zatvarač na jakni, kad netko tako snažno zaveže vezice pa pritom napravi čvor koji uzaludno pokušava otpetljati, kad se netko PREGURA (odgovorno tvrdim da su tu riječ izmislili malci), kada izgubi gumicu, knjigu, bilježnica, ravnalo, kad mu se potroši ljepilo, kad mu susjed neće posuditi škarice, kad mu se prolije boca s vodom, kad mu ostane jakna u parku, kad mu treba zagrljaj, kada želi da ga slušaš, kada ti želi odglumiti igrokaz koji je upravo osmislio, kada mu je ispao zub, kada ti želi ispričati: kako je nastala ogrebotina od dva milimetra na podlaktici, kako će dobiti brata ili seku, kada mu je došla baka, kada mu se tata vratio s puta, kada mu je brat kihnuo u lice, kako mu je uginula papiga, kako je dobio novu sobu, kada je pregorila žarulja u dnevnom, kako mu je mama napravila palačinke, kako je sestri posudio 50 kuna iz kasice, a ona nikako da mu vrati. I još štošta. I sve to ne bih mijenjala ni za što. To je sve biti učitelj. Smiješno je tome uopće davati cijenu. To je sve život,a život je dragocjen i nema cijene.

Sretan Svjetski dan učitelja!