U povijesti kršćanskih naroda bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan od njih je i engleski kralj sv. Eduard poznat i pod imenom Eduard Ispovjedalac. Rodio se oko 1004. u Islipu kod Oxford-a. Sin kralja Ethelreda II. i Emme, sestre vojvode Rikarda II. Normandijskog. Bio je posljednji anglosaski kralj. Kao desetogodišnjak morao je zbog danske okupacije otići u progonstvo, u kojem je proveo skoro 30 godina. Nakon toga je konačno kao prijestolonasljednik mogao sjesti na kraljevski tron. Ubrzo se javio novi problem. Dvije su se stranke htjele izboriti za veći utjecaj na monarha. Opet je morao bježati u progonstvo. No unatoč ovim političkim neuspjesima, u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio neizbrisivi svijetli trag.

Kralj Eduard pokazivao je izvanrednu dobrotu i ljubav prema podređenima, potrebnima, hodočasnicima i redovnicima. Podigao je benediktinsku opatiju sv. Petra, danas poznatu kao Westminsterska opatija. Narod je sa zahvalnošću primio njegovu odluku u ukidanju vojničkog poreza, velikog tereta, osobito za najsiromašnije. Odmah poslije njegove smrti narod mu je počeo iskazivati štovanje kao svecu. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije koju je obdario brojnim darovnicama. Svetim ga je proglasio 1161. papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije kenterberijski nadbiskup, slavni Toma Beckett, dao je prenijeti Eduardove relikvije u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163., pa se njegov blagdan zbog toga slavi na današnji dan. U 13. stoljeću relikvije sv. Eduarda još su jednom premještene, ovaj put u kapelu iza glavnog oltara crkve Westminsterske opatije, gdje se nalaze i danas.

Danas je i sv. Teofil biskup za kojeg predaja kaže da se obratio čitajući Sveto pismo. Upravljao je antiohijskom Crkvom od 169. do 185. g. Bio je čovjek od pera. Sveti Teofil zauzima posebno mjesto u povijesti teologije jer je prvi za Boga upotrijebio izraz ‘trias’, u značenju trojstvo – čime se želi izraziti jedno od najvećih otajstava kršćanske vjere.