Početak današnjega evanđelja govori o upravitelju i njegovu sumnjivom poslovanju. Prispodoba koju nam Isus danas pripovijeda na prvi pogled zvuči pomalo šokantno: on učenicima priča o upravitelju koji je nepošteno upravljao imanjem svojega gospodara. Gospodar ga hvata u tom nedjelu te odlučuje otpustiti dopuštajući mu vrijeme da ‘položi račun’, da zaključi i da mu vrati blagajničku knjigu. Zgoda ima neočekivani preokret. Upravitelj se našao u neprilici. Posljedice otpuštanja s posla uopće mu nisu po volji: čuli smo – niti mu se kopa niti mu se prosi. Tu su i oni s kojima je dosad poslovao i sad mu preostaje na njih računati. S njima želi sačuvati kakav-takav odnos, a ne da ga sad i oni osude i odbace. Treba se naprosto snaći: ako mu gospodar već „zatvara vrata“ otpuštanjem s posla, on si želi na bilo koji način barem „otvoriti prozor“ kako bi si osigurao budućnost. I to čini tako da na svoju ruku, po vlastitoj procjeni, umanjuje dugove gospodarevim dužnicima, ne bi li im se dodvorio i umilio, očekujući ubuduće od njih kakvu protuuslugu.

A kakav je epilog prispodobe? Opet šokantan! Gospodar, začudo, hvali ovog snalažljivca i njegov drski potez. Dakako, nije mu oprostio, otpustio ga je, i tu nema opoziva. Za pohvalu je domišljatost i praktičnost koju je pokazao nepošteni upravitelj, sve ne bi li sebi osigurao bolje sutra. Evo tih riječi: I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti. Kako ovo razumjeti? Snalažljivi je upravitelj sin ovoga svijeta, a Isus se obraća svojim učenicima – sinovima svjetlosti, među kojima trebamo prepoznati i sebe. Isus se čudi: kako to da su sinovi ovog svijeta hrabri i domišljati u borbi za svoje zemaljske ciljeve, dok sinovima svjetla, dakle nama, nedostaje takvo zauzimanje i domišljatost u borbi da osvoje neprolazno, nebesko i vječno. Isus ovdje, dakako, ne hvali djelo, nego način djelovanja, a svoje sljedbenike upozorava da u svom djelu, u dobrom djelovanju, budu domišljati. On nam danas stavlja za uzor ovoga snalažljivca, i opet – ne u zlu, nego u hitrosti i okretnosti da situaciju okrene u svoju korist. Nas, pak, poziva da kršćanstvo živimo s mnogo fantazije i mudre domišljatosti. Trebamo imati mnogo fantazije i dosjetljivosti za pronalaženje svih mogućih načina da činimo dobro.

Bilo da nam je povjereno malo ili puno – najmanje ili najveće – treba uvijek poslovati pošteno i dobro.

Evanđelist Luka ovoj je prispodobi dometnuo i neke druge Isusove riječi, koje u ovom kontekstu dobivaju punije i određenije značenje. Ponajprije, bilo da nam je povjereno malo ili puno – najmanje ili najveće – treba uvijek poslovati pošteno i dobro. Nadalje, ako nam Bog daje dobra ovoga svijeta, valja nam paziti da s tim dobrima poslujemo domišljato, koristeći se time tako da drugima činimo dobro. To je način na koji sebi pravimo prijatelje od nepoštena bogatstva, pa kad ga nestane da nas prime u vječne šatore. To je način kako vremenito i zemaljsko pretvaramo u vječno i nebesko.

Komentirajući ovaj evanđeoski ulomak, naš poznati bibličar fra Bonaventura Duda primjećuje da Isus bogatstvo naziva nepoštenim, jer se često nepošteno zgrće, a i čovjeka lako gurne u nepoštenje. Po izvorniku, ono se može nazvati i varljivim, jer čovjeku daje dojam sigurnosti, a tako je nesigurno. Rečenica: Ne možete služiti Bogu i bogatstvu u svojem grčkom izvorniku sadržava izraz mamona, otuda u književnosti i ime Mamon za boga novca. Isus postavlja vrlo oštru opreku između Boga i Mamona. On poziva svoje vjernike da im jedino Bog bude životna stijena, da puno i neopozivo pouzdanje stavljaju samo u Boga, a da se novcem i materijalnim dobrima naprosto služe. Tu je kršćanska asketika pronašla sretno načelo: Uti, non frui – Koristiti se, a ne uživati, ili još točnije: Služiti se, a ne – služiti. Služiti treba samo Bogu, a bogatstvom se treba mudro služiti i domišljato koristiti za ostvarivanje ljubavi prema bližnjima. Tako se nepošteno bogatstvo pretvara u neprolaznu vrijednost. Tako se bogatimo u Bogu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.