Među mnoštvom mučenika, koji su  svje­doci kršćanske vjere, važno mjesta zauzima i današnji svetac, svjedok krvi, sveti Januarije, biskup Beneventa i Napulja. Živio je na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće. Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo sv. Januarija zbilo se 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Uhićen je kad je pohodio zatočene đakone i zajedno s njima umro mučeničkom smrću. Najprije je bačen divljim zvijerima u cirkusu, a kada mu one nisu željele nauditi, odrubljena mu je glava.

Napuljski biskup Severus prenio je mučenikove kosti 367. iz Pozzuolija u Napulj i pohranio ih u katakombama izvan zidina. Relikvije su kasnije prenesene u Benevento, a potom u samostan Montevergine. Vraćene su 1497. u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju u napuljskoj katedrali.

Ime svetog Januarija usko je vezano uz povijest Napulja, čiji je glavni zaštitnik već stoljećima. Tisućljetna povijest toga grada isprepliće se s imenom, štovanjem i čudom krvi tog omiljenog sveca. Tijekom ratova, gladi, kuge, potresa i erupcija Vezuva, žitelji Napulja i okolice utjecali su se svome zaštitniku. Karlo III. Borbonac osnovao je 3. lipnja 1738. viteški red svetog Januarija iz velike pobožnosti prema tom svecu.  Čudo se spominje od 1389., a događa se na blagdan prijenosa svečevih relikvija, u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, na današnji dan i 16. prosinca.

Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najednom provrije i poprimi tekuće stanje. Znanost ne može objasniti ovu pojavu, samo potvrđuje da je zaista riječ o krvi. Svevišnji može čudesnim znacima proslaviti svoje svece, a ti znakovi nam mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu. Osim grada Napulja i napuljske nadbiskupije sveti Januarije je i zaštitnik banaka krvi, a zazivaju ga i kod vulkanskih erupcija.

Današnja sveta zaštitnica je i  Sveta Emilija Marije Vilka de Roda, francuska redovnica i mističarka. Rođena je 1787. godine na obiteljskom dobru u francuskoj biskupiji Rodè. Djetinjstvo je provela u sjeni Revolucije i revolucionarnih događanja. Bila je po naravi vedra i posve otvorena za životne radosti. Nakon prve pričesti, Emilija se posvetila molitvi i postala dionica mističnih događanja. Imala je srce osjetljivo za siromahe. Kao mlada djevojka otkrila je da je njezin poziv utemeljenje nove redovničke družbe.

Sveta Emilija je s tri prijateljice 1822. godine utemeljila Institut sv. Josipa za poučavanje siromašne djece koji je uskoro dobio ime Institut sv. Obitelji. Bila je to nova redovnička družba s klauzurom, koja se posvetila poučavanju siromašne djece, pružajući besplatno osnovnu izobrazbu.

Od klauzurne Družbe organizirana je i nova grana koja je, među ostalim, bila posvećena i brizi za bolesnike, utamničenike i pale djevojke. Majka Emilija umrla je na današnji dan 1852. godine. Blaženom je proglašena 1940., a svetom 1950. godine.