Gospodine, nauči nas moliti! (Lk 11, 1)

Liturgija dana (7. listopada):

Prvo čitanje:
Gal 2,1-2.7-14
Spoznali su milost koja mi je dana.

Braćo! Nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im — napose uglednijima — evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bi možda, ili da nisam, trčao uzalud.
Vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za obrezane — jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima — i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio.
A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću.
Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: »Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?«

Psalam:
117,1.2
Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje!

Hvalite Gospodina, svi puci,
slavite ga, svi narodi!

Silna je prema nama ljubav njegova,
i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka!

Evanđelje:
Lk 11,1-4

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:
»Kad molite, govorite:
Oče!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik Župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Učenici su vidjeli Isusa kako liječi bolesne. Čuli su njegove riječi. Gledali su mnoštvo koje ide za njim. A ipak, danas ga ne mole: nauči nas propovijedati, nauči nas činiti znakove, nauči nas pridobiti ljude. Vide ga kako moli i kažu: Gospodine, nauči nas moliti. Mora da su u njegovoj molitvi opazili nešto što nisu mogli objasniti, neku dubinu iz koje je poslije govorio, susretao ljude i nosio ono što je bilo pred njim. Isus ih tada uči moliti: Oče. To je prva riječ.

Prije kruha, oproštenja, kušnji i potreba stoji odnos.

Molitva zato nije pokušaj da privučemo pažnju udaljenoga Boga. Nije stvaranje dovoljne količine pobožnih riječi kako bi nas on napokon saslušao. Molitva je ulazak u Kristov odnos s Ocem. A ipak, mnogi ljudi upravo s molitvom imaju poteškoće. Ne zato što ne žele vjerovati. Ponekad zato što su molili, a dogodilo se upravo ono čega su se bojali.

Molili su za ozdravljenje, a došao je sprovod. Molili za brak, a odnos se raspao. Molili da se dijete vrati, a vrata su ostala zatvorena.

Tada pitanje više nije samo: kako moliti? Pitanje glasi: ima li smisla govoriti kada se čini da nebo šuti?

Današnji spomendan Blažene Djevice Marije od krunice tu dobiva posebnu dubinu. Krunica je naizgled vrlo jednostavna molitva. Iste se riječi vraćaju iznova. Nekome sa strane može izgledati kao beskrajno ponavljanje. Ali ljubav dobro poznaje ponavljanje. Majka djetetu ne kaže jednom da ga voli pa zaključi da je stvar riješena za cijeli život. Čovjek ne prestaje izgovarati ime onoga koga voli zato što ga je već jednom izgovorio.

U krunici se vraćamo istim riječima dok prolazimo različitim otajstvima Kristova života: radost, svjetlo, bol, slava. I upravo tu krunica postaje „škola stvarnosti“. Ne obećava život bez tame. Vodi nas i kroz Getsemani, bičevanje, trnje, križ i grob.

Marija nije žena koju je Bog sačuvao od svake boli.

Ona je žena koja je ostala vjerna i ondje gdje više nije razumjela kako se Božje obećanje može ispuniti. Pod križem nije imala odgovore. Imala je prisutnost. Možda zato molitva nije uvijek mjesto na kojemu dobivamo objašnjenje. Ponekad je mjesto na kojemu učimo ostati.

To je važno u kulturi koja od svega traži brz rezultat. Ako nešto ne djeluje odmah, mijenjamo metodu. Ako odgovor ne stiže, prekidamo razgovor. A molitva nas uči odnosu koji nije trgovina.

Bog nije sredstvo za postizanje mirnoga života. On je cilj. Zato danas možda vrijedi uzeti krunicu u ruku i ne moliti je brzo. Jednu deseticu. Jedno otajstvo. Jednu brigu koju nosimo. I zatim ostati, bez potrebe da Boga uvjerimo i bez potrebe da sve razumijemo.

Možda nam tu može pomoći jedna vrlo jednostavna disciplina molitve: ne prosuđivati odmah je li molitva bila dobra ili loša prema tome jesmo li nešto osjetili. Ponekad je dovoljno ostati. Uzeti jednu riječ Očenaša, jednu Zdravomariju ili samo Isusovo ime i polako joj se vraćati. Kada misli odlutaju, vratiti se bez ljutnje na sebe. Kada ne osjećamo ništa, ne pokušavati proizvesti pobožnost. Kada se pojavi nemir, ne pobjeći odmah iz tišine.

Molitva tada možda izgleda siromašno, ali upravo se u toj vjernosti događa nešto važno: čovjek prestaje od Boga tražiti stalno novo iskustvo i uči jednostavno biti pred njim. Kao što se odnos među ljudima ne sastoji samo od velikih razgovora, tako ni pred Bogom ne moramo uvijek imati nešto pametno reći. Ponekad je već ljubav to što smo ostali.

Učenici su rekli: „Gospodine, nauči nas moliti.“

Možda je ta molitva potrebna i onome tko moli već 50 godina. Jer molitvu nikada ne naučimo jednom zauvijek. Svaki put ponovno učimo da nismo sami. I svaki put kada izgovorimo „Oče“, ponovno ulazimo u dom kojemu pripadamo.