Tko je moj bližnji? (Lk 10, 29)

Liturgija dana (5. listopada):

Prvo čitanje:
Gal 1,6-12
Evanđelje ne primih ili naučih od kojeg čovjeka, nego objavom Isusa Krista.

Braćo! Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga.
Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista.

Psalam:
111,1-2.7-10c
Dovijeka se sjeća svoga Saveza.

Hvalit ću Gospodina svim srcem svojim
u zboru pravednikâ, u zajednici njihovoj.
Silna su djela Gospodnja,
nek razmišljaju o njima svi koji ih ljube.

Djela ruku njegovih vjernost su i pravednost,
stalne su sve naredbe njegove,
utvrđene za sva vremena, dovijeka,
sazdane na istini i na pravdi.

On posla spasenje svom narodu,
Savez svoj postavi zauvijek:
sveto je i strašno ime njegovo,
slava njegova ostaje dovijeka!

Evanđelje:
Lk 10,25-37

U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak, župnik župe sv. Jurja mučenika u Svetom Jurju u Trnju:

Zakonoznanac koji danas prilazi Isusu zna pravi odgovor. Zna zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njegovo znanje nije problem. Problem počinje tek kada se želi opravdati pa pita: A tko je moj bližnji? To pitanje zvuči teološki, ali u njemu se skriva nešto vrlo svakodnevno: dokle seže moja odgovornost?

Kome sam doista dužan pomoći?

Gdje mogu mirno reći: ovo više nije moja stvar? Isus zato ne daje definiciju, već pripovijeda o čovjeku koji je na putu iz Jeruzalema u Jerihon pao među razbojnike. Ostao je opljačkan, pretučen i polumrtav uz cestu. O njemu ne znamo ništa drugo. Nema imena, zanimanja, pripadnosti ni životopisa. Znamo samo jedno: ranjen je. I upravo to mora biti dovoljno.

Prolaze svećenik i levit. Obojica ga vide.

Evanđelje to izričito kaže.

Njihov problem nije sljepoća. Oni vide, ali nastavljaju hodati.

To je mnogo neugodnije, jer čovjek može vidjeti tuđu nevolju i naučiti živjeti kao da je nije vidio. Možda su imali razloge. Možda su žurili. Možda su se bojali da je riječ o zamci. Možda nisu htjeli postati nečisti dodirom s čovjekom za kojega nisu znali je li živ ili mrtav. Razlozi vrlo lako postanu uredan zid između nas i čovjeka.

A onda dolazi Samarijanac, pripadnik naroda prema kojemu su Židovi gajili duboko nepovjerenje.

Isus namjerno stavlja milosrđe u ruke onoga od koga ga slušatelji najmanje očekuju.

On prilazi, saginje se, previja rane, troši ulje i vino, stavlja čovjeka na svoju životinju, odvodi ga u svratište i plaća njegov oporavak. Milosrđe u Evanđelju nikada nije samo osjećaj. Ono remeti raspored, troši vrijeme i košta. Upravo je to snažna riječ našem vremenu.

Nikada nismo znali više o tuđoj boli. Ratovi, nesreće, bolesti, siromaštvo i ljudske tragedije svakodnevno nam prolaze ekranom pred očima. A upravo zato postoji opasnost da se naviknemo na tuđu nesreću, da vidimo sve i da nas više gotovo ništa ne zaustavi.

No ranjeni čovjek često nije na ekranu. Možda živi iza susjednih vrata.

Možda sjedi pokraj nas za stolom. Možda se ponaša teško jer već dugo nitko nije pokušao razumjeti odakle dolazi njegova težina. Možda je to stariji čovjek kojemu danima nitko nije pokucao na vrata. Netko tko se nakon gubitka pred ljudima drži, a kada ostane sam više ne zna kako dalje. Isus nas danas ne pita poznajemo li zapovijed ljubavi. Pita što se događa kada nam ljubav poremeti plan.

Još nešto. Kršćanska je predaja u tom Samarijancu prepoznavala Krista. On je taj koji nalazi čovječanstvo ranjeno uz cestu, prilazi mu, podiže ga i liječi. Prije nego što smo mi ikada postali bližnji nekome, Bog je u Kristu postao bližnji nama.

Zato milosrđe nije dokaz naše moralne superiornosti. Ono je način na koji dalje dajemo ono što smo najprije sami primili.

Na kraju Isus mijenja početno pitanje. Zakonoznanac je pitao: tko je moj bližnji? Isus pita: tko se pokazao bližnjim ranjenome? Možda je to pitanje i za današnji dan. Ne: koga moram voljeti? Već: kome danas mogu postati bližnji? Jer čovjek kojega nam Bog pošalje možda uopće neće biti čovjek kojega smo planirali susresti. Idi pa i ti čini tako.