Sin Čovječji ima biti predan. Bojahu se upitati ga što znači ta besjeda. (Lk 9, 44-45)

Liturgija dana (26. rujna):

Prvo čitanje:
Prop 11,9 – 12,8
Sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti, prije nego se prah vrati u zemlju, a duh Bogu.

Raduj se, mladiću, za svoje mladosti,
neka ti je srce veselo u danima mladenaštva;
idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju,
ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.
Ukloni dakle jad iz svoga srca
i udalji bol iz svojega tijela.
Ali — isprazna je mladost
i doba tamnih kosa!
I sjećaj se svoga Stvoritelja
u danima svoje mladosti:
prije nego dođu zli dani
i prispiju godine kad ćeš reći:
Ne mile mi se! —
prije nego potamni sunce i svjetlost,
mjesec i zvijezde,
i vrate se oblaci iza kiše;
u dan kad zadrhte čuvari kuće
i pognu se junaci,
i posustanu mlinarice jer ih je premalo,
i potamne one što gledaju kroz prozore;
kad se zatvore ulična vrata,
i oslabi šum mlina;
kad utihne pjev ptice,
i zamru zvuči pjesme;
kad uzbrdica počne strašiti,
a put plašiti;
kad badem procvate,
i skakavac otešča,
a kopar zataji
jer čovjek ide u svoj vječni dom,
i narikače već kruže ulicama;
prije nego se prekine srebrena vrpca
i zlatna se svjetiljka razbije
i razlupa se vrč na izvoru
i slomi točak na bunaru
i prah se vrati u zemlju
kao što je iz nje došao,
a duh se vrati Bogu
koji ga je dao.
Ispraznost nad ispraznostima,
veli Propovjednik,
sve je ispraznost.

Psalam:
90,3-6.12-14.17
Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo,
i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer, već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojiti,
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim,
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!

Evanđelje:
Lk 9,43b-45

U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše a bojahu se upitati ga o tome.

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

U trenutku u kojem se svi dive čudima, ozdravljenjima i Božjom snagom koja iz njega izvire, Isus se okreće učenicima i kaže: „Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.“ Evanđelist dodaje:

„Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše a bojahu se upitati ga o tome.“

Isus govori o predanju i trpljenju, a učenici ne razumiju – i još k tome boje se pitati ga.

Ovaj odlomak otkriva jednu duboku istinu o nama ljudima. Postoje rečenice koje ne želimo čuti, pitanja koja se bojimo postaviti. Ne zato što ih ne bismo mogli razumjeti, nego radi toga jer slutimo da bi shvaćanje tih pitanja i rečenica moglo od nas tražiti promjenu. Učenici se boje pitati Isusa što znači „biti predan u ljudima u ruke“, jer naslućuju da će se dogoditi nasilje i nepravda, muka i smrt. Slute da bi ono što će se s njime dogoditi moglo zahvatiti i njih same. Lakše je ostati u doživljaju divljenja čudima nego ući u ozbiljan razgovor o križu.

Isto vrijedi i za naše vrijeme. Postoji strah od teških pitanja. To su pitanja o nepravdi, o patnji drugih ljudi, o posljedicama našega načina života. Ta su pitanja posebno teška kad je riječ o našem odnosu prema stvorenome svijetu.

Isus govori o svome križu. A u današnje vrijeme mnogi ljudi rado prešućuju križeve zemlje, patnju stvorenja i obespravljenih ljudi. Rane zemlje su tako vidljive. Svake godine suše su sve veće, a poplave sve žešće, temperature sve više. Nema redovite izmjene godišnjih doba. Šume nestaju, mora su puna plastike, vode su zagađene, zrak onečišćen, smeća i otpada puna je zemlja. Stručnjaci upozoravaju, znanost govori, brojke su jasne (Laudato si’).

U srcu mnogih kršćana vlada isti strah kao kod učenika: ne želimo pitati, istraživati i do kraja razumjeti što to znači za naš način života. Radije ostajemo na razini površnih komentara: „To je tako …, svijet se mijenja …, tehnologija će sve riješiti…“

Kao da među nama kršćanima suvremenog doba postoji neki oblik duhovne sljepoće. Kao da ne želimo razumjeti križ koji naš stil života stavlja na leđa drugih ljudi i naše zemlje.

Iako evanđelje kaže da učenici nisu razumjeli Isusovu riječ jer im je bila „skrivena“, čini se da je strah tražiti razjašnjenje i tumačenje bio glavna zapreka razumijevanju otajstva života. Postoje doista otajstva koja čovjek ne može do kraja shvatiti, ali postoji i strah radi kojega ne želimo čuti istinu o sebi i do kraja je razumjeti.

Slično se događa i s pitanjima pravde i ekologije. Često govorimo: „to je komplicirano, ne razumijemo mi te stvari“. Dijelom je to istina: sustavi su složeni, ekologija je kompleksna. Ipak, često se u pozadini skriva drugi sloj. Bojimo se do kraja priznati svoj udio odgovornosti. Iza svoje neupućenosti i neinformiranosti skrivamo poziv svoje savjesti koja nas upućuje da ne stojimo skrštenih ruku. Iza naših izjava „nismo znali“ često se krije: „nismo htjeli znati“. Nismo znali za mnoge rupe i prostore gdje se odlagalo smeće, ne znamo za otrove koji se ispuštaju u rijeke, nije nam poznato koliko se pesticida upotrebljava u uzgoju hrane, nismo znali da se u naše more ispuštaju naftni derivati, ne znamo da se stabla naših šuma pustoše i izvoze … mnogo toga jako dobro znamo, ali se bojimo istražiti i doznati pravu istinu.

Bojimo se, jer bi naša savjest od nas tražila da nešto učinimo, a ne samo da čekamo bolje dane ili da se netko drugi oko toga pobrine.

Lajkat ćemo na društvenim mrežama razne ekološke inicijative, možda se i priključiti prosvjedima, ali se kao kršćani i vjernici nećemo ni osobno ni organizirano pobuniti i ustati, istražiti i utemeljeno reći. Sve ostaje na nagađanjima i na „čula, rekla, kazala“…

Kad bismo shvatili da svojim odgađanjem i danas predajemo svoju vjernost Bogu i domovini u ruke ljudima, bilo bi nam odmah jasno da svojom šutnjom i ne postavljanjem pitanja žrtvujemo budućnost svoje djece. Koga smo još spremni žrtvovati samo radi toga jer se bojimo danas promijeniti?

Da bismo razumjeli odgovornost koja stoji iza pitanja s kojima se danas susrećemo ne traži se doktorat znanosti, nego hrabrost da se ne pobjegne. Vjera u Krista nas poziva izaći iz paralize straha i pošteno se suočiti sa stvarnošću. Umjesto da se skrivamo iza straha, pozvani smo učiniti upravo ono čega su se učenici bojali: pitati! Kršćani ne smiju izbjegavati postavljati teška pitanja sebi, zajednici, strukturama vlasti, ekonomiji, političarima, pa čak i nositeljima visokih službi u Crkvi.

Traženje konkretnog vjerničkog odgovora na stanje u društvu, Crkvi i domovini protivi se strahu i šutnji.

No, aktivno traženje uključuje i osobnu odgovornost. Od nas se zahtijeva spremno preuzeti brigu za svoj okoliš i dobrobit svoje domovine, a ne samo prebacivati odgovornost na druge, za to zadužene i plaćene. Možda od straha i ne vidimo da to tako ne ide.

Taj strah od postavljanja pitanja prati nas svednevice, ne samo glede ekoloških pitanja. Ponekad nije problem u tome što ne znamo, nego u onome što se bojimo znati – jer znanje traži obraćenje.

Isus, unatoč tome što ga učenici ne razumiju i što ga se boje pitati, ne prestaje govoriti o svome putu i predanju u ruke ljudima. On ni danas ne prestaje govoriti.

Ne traži od nas da sve shvatimo odjednom, nego da se ne zadovoljimo površnim znanjem i formalnom brigom. Kad se usudimo pitati njega što znači uzeti svoj križ u našem vremenu, u našoj zemlji, mogli bismo čuti uputu da prekinemo obrasce ponašanja i života koji brigu o našoj zemlji, vodi i zraku predaju „u ruke drugih ljudi“, nego da se sami zauzmemo za obranu onoga što već bez obrane, bez glasa i bez nade godinama uzdiše pod teretom i jarmom iscrpljivača i pljačkaša.