Ramon je bio siromašni pastir, čuvao je ovce u svome selu. Imao je i šarenog psa, sa smeđim pjegama, koji mu je pomagao tjerati ovce. Volio je ulaziti u Gospinu špilju, u kojoj je bio Gospin kip, i sklopljenih ruku moliti Zdravo Marijo.

Tužili su ga ocu da ide u špilju i da ne čuva ovce. Otac je jednoga dana došao za njim da vidi gdje to on ide i zašto ne čuva ovce. Našao ga je pri molitvi u Gospinoj špilji. Otac ga je upitao: „Ramone, tko je onaj pastir od zlata u ognju, koji goni tvoje ovce?“ Njegove ovce je čuvao anđeo, sa štapom sjajnim poput neonskog svjetla. Ramon je bio sretan i mislio je da će cijeloga života biti pastir, ali Isus ga je pozvao i on je postao pastir duša i otkupitelj sužnjeva. 

Otac ga je poslao na školovanje u Barcelonu. Kad mu je bilo 24 godine tamo je ušao u Red Gospe od Milosrđa, mercedarijance. Taj red je osnovao njegov prijatelj sv. Petar Nolasco, sa svrhom da otkupljuje sužnje. Rajmund se svim srcem posvetio oslobađanju robova i njihovom obraćenju. Saraceni i Mauri su u to vrijeme trgovali ljudima po cijeloj Španjolskoj i sjevernoj Africi. Puštali su ih na slobodu samo uz otkupninu. Rajmund je proširio svoje djelovanje i na Alžir gdje je otkupljivao robove. Dva puta je bio uhićen. Dospio je u zatvor, gdje su ga šibali i mučili. Probušili su mu užarenim predmetom usne i na njih stavili lokot da ne bi mogao propovijedati. Ipak, on je čudesno nastavio propovijedati. Tako je Bog pokazao preko svoga sluge da se Božja riječ ne dade okovati.

Probušili su mu užarenim predmetom usne i na njih stavili lokot da ne bi mogao propovijedati

Sv. Rajmund kaže: „Ja sam kao pastir duša bio sretniji nego kao pastir ovaca. Tješio sam zarobljenike, učvršćivao njihovu vjeru, skupljao novac za njihov otkup. Samo što novca nije baš obilovalo, pa je katkada trebalo pretapati u novac kaleže i križeve, jer je bilo bolje spasiti ljude nego ukrasiti oltare.

Kad sam bio u Alžiru srce mi je krvarilo gledajući tamošnje zarobljenike, pune gamadi, mrtve od gladi, ogrezle u vlastitoj nečistoći. Pa one zagušljive tamnice, pune smrada od mokrače. Jadnicima bi rezali uši, vezali ih u teške lance i utiskivali im na čela užarenim željezom robovski žig.“

Kad su zatvorenici vidjeli oca Rajmunda u zatvoru plakali su i govorili: „Oče Ramone, žudimo za domovinom, za djecom.“ On bi ih smirio rekavši: „Vi ćete izići, a ja ću ostati na vašem mjestu dok moja subraća ne plate otkupninu za me. Nitko ne razumije uznika ako sam nije bio uznik.“ Sa svojim sudruzima u zarobljeništvu dijelio je isti ječmeni kruh koji im je bio jedina hrana, isti posao na gradnji zidina, isti smrdljivi podrum gdje su spavali nagomilani u malom prostoru. Tako je učinio nekoliko puta – ostao je u zamjenu za roba. Ali ni njega nisu puštali na miru, jer je propovijedao kršćanski nauk o ljubavi.

Vi ćete izići, a ja ću ostati na vašem mjestu

Ovako to Rajmund opisuje: „Jedne noći dva čovjeka siđoše u podrum, probušiše mi usne užarenim željezom i kroz rupe provukoše brnjicu da više ne govorim. Riječ Božja nije okovana. Tako su me držali osam mjeseci, dok nije jedan subrat redovnik stigao s otkupninom u Alžir. Kad sam se vratio u Barcelonu grad me je dočekao sa slavljem i obožavanjem. S mukom sam umaknuo mnoštvu i sklonio se u samostansku kapelicu da se pomolim pred Presvetim.“

Zbog Rajmundove revnosti i neustrašive hrabrosti papa Grgur IX. ga je 1239. godine imenovao kardinalom. Želio je da mu bude savjetnikom u Rimu. Rajmund se nakon toga imenovanja uputio pješice na put u Rim ali je na putu dobio groznicu i umro, tako da nije uspio primiti kardinalski šešir. Umro je 31. kolovoza 1240. godine. Pokopan je u Gospinoj špilji u Portellu, gdje se kao mladi pastir svakodnevno molio. 

Sv. Rajmund se štuje najviše u svom zavičaju, u Kataloniji, i u cijeloj Španjolskoj. Mnogi Katalonci nose njegovo ime Ramon. Spomendan mu je 31. kolovoza.